Poštovani čitatelju,
ništa čovjek ne treba toliko koliko komadić nježnosti, topline, ljubavi. I ni od čega čovjek neće toliko oboljeti koliko od manjka upravo te ljubavi i nježnosti, topline. Trebamo uvijek nekoga tko će nam znati reći dobru riječ.
Svi od nas traže da moramo raditi i trebamo radit često vrlo teško, vrlo naporno. Često je taj, taj posao toliko tvrd, opor, težak i nitko te nikad ne pita jesi umoran il nisi? I često mislimo važno je radit, radit, radit i onda se uništimo.
Kao da smo zaboravili da mi imamo dušu i tijelo i dok duša naša odmara se onda kad radimo dotle tijelo naše se odmara onda kada spavamo, kad se odmaramo.
Dakle, duh u nama radeći se odmara, tijelo u nama ne radeći se odmara. I kao da zaboravljamo zapravo da je Bog stvorio dan i noć upravo zato da po danu se naš duh odmori i dok duhom radiš, moliš, razmišljaš, dok se spojiš s Bogom i Njegovom prisutnošću ti postaješ sve zdraviji i sve jači.
U molitvi dobivaš snagu Božju i krepost i milost.
Međutim, kad spavaš, kada miruješ i sjediš tad se tijelo odmora jer tijelo je umorno i tijelo zato treba noć, a duša treba dan. I zato sigurno da ne valja jedno s drugom zamijeniti. Ali, u svakom slučaju je vrlo važno znati dobro odbrojiti dane i noć.
Zato je važno da dadeš duši dovoljno vremena, zato je važno rano ustati, tko rano rani dvije sreće grabi.
Zato je važno cijeli dan biti negdje u poslu, u radu, ali onda treba istovremeno znati i rano leći u krevet da bi se tijelo odmorilo i tako sebi pomoći da čitavo naše biće dođe k sebi.
Bog je, dakle, već predvidio i za naše tijelo i za našu dušu nježnost, toplinu, ljubav, kao ́da te želi zagrliti. Zanimljivo je čuti da je i II. Vatikanski koncil izrekao upravo ovu misao o kojoj sam evo upravo govorio. Tako da II. Vatikanski koncil kaže npr.:
„Svi oni koji su svoje vrijeme i snagu s pravom odgovornošću i sviješću za posao svaki dan poslu posvetili trebaju također imati dovoljno vremena, mira i odmora“. Svi, dakle, kaže Koncil, koji su i vrijeme i snagu potrošili u poslu za koji su odgovorni i svjesni trebaju imati dovoljno i vremena u kojem miruju i vremena u kojem se zabavljaju i vremena u kojem spavaju.
Minuta za tebe, 10. 10. 2025.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
