U Gradskoj knjižnici Kustošija 6. listopada 2026. održano je predavanje Centra za hagioterapiju Samobor o bolestima modernog doba: anksioznosti, sindromu sagorijevanja i depresiji, s duhovno-antropološkog pristupa tim bolestima. Predavačica, hagioasistentica Zrinka Šarić Marinović, započela je mišlju kako živimo u vremenu brzih rješenja i informacija te kako je nevjerojatno teško zaustaviti tijelo i emocije, doći k sebi i aktivirati ono bitno-antropološko u sebi. „Potrebno nam je naučiti promišljati, a ne samo čuti informaciju, jer nas samo znanje neće spasiti i donijeti nam mir, već spoznaja koja je u svakom od nas. Sva vremena, kao i ovo, nose svoju teškoću i brigu, strah, trošenje snage. Doživio je čovjek i prije tu tjeskobnu brigu kako će preživjeti, posebice u ratu. Ljudi su oduvijek doživljavali tugu, depresiju, bol i prazninu, ali se ipak treba osvrnuti na to kako se sada, u ovome vremenu, nositi s bolestima psihičke naravi“, zaključila je. Hagioterapija ovim bolestima pristupa s aspekta duhovne dimenzije koju treba upoznati. Kada čovjek spozna tko je, nema tih teških situacija i nepogoda koje neće moći preživjeti. „Ljudi prežive tešku situaciju, ali je trebaju umjeti proživjeti, tj. iskusiti jedno novo iskustvo i biti njime obogaćeni. Čovjek koji proživi tešku situaciju na dobitku je jer spoznaje i otkriva koje su u njemu snage, otkriva onoga tko je. Znati tko si, vrhunac je svega! Znati čiji si, odakle si, kamo ideš – to su egzistencijalna pitanja. Nisi vrijedan po svojim postignućima, već po tome što postojiš! Ta istina oslobađa od anksioznosti, napetosti, straha, tjeskobe, brige, depresije i praznine. Tu istinu tijelo i psiha čuju i usvajaju i sve se u čovjeku opušta.“ Kada nam se dogodi traumatičan događaj, u nama ostaje trauma, a nju valja promatrati kao sredstvo ili resurs koji treba upotrijebiti. Originalna je i nesvakidašnja tvrdnja hagioasistentice kako je trauma nešto dragocjeno i vrijedno, nešto iz čega možemo živjeti, a to kako smo je proživjeli nešto je čime se trebamo „hvaliti“. „Koliko smo puta oprostili, nekome obrisali suze, nekoga razumjeli, utješili… time se trebamo pohvaliti“, istaknula je Marinović Šarić.
U borbi protiv anksioznosti treba jačati antropološku vjeru i povjerenje da je čovjek dobar, da svijet ipak Netko vodi, da je dobrota važnija i da ima zadnju riječ.
U tome čovjek može uspjeti ako postane svjestan od Koga je on i Tko ga je stvorio: „Roditelji su stvorili psihofizičku dimenziju, htjeli su dijete, ali nisu znali tko će im doći“, istaknula je Šarić Marinović. Tijekom života čovjek neminovno doživljava besmisao, neželjenost, neprihvaćenost i odbačenost, čemu pridonose poremećeni obiteljski i bračni odnosi i prerano razdvajanje djece od roditelja. Čovjek, umjesto da poradi na sebi, stvara kompenzacije u drugim odnosima, tražeći u njima ljubav i pažnju. Treba ići težim putem i stvarati dobre odnose tamo gdje je najteže (npr. između supružnika). Tako će biti i manje bolesti, a ako to ne uspijemo, tijelo reagira i buni se stvarajući razne simptome sve do pojave same bolesti. S obzirom na to da je čovjek svjesno i savjesno biće, a savjest ga pritišće, nema mira, osjeća se krivim, to upija svaka naša stanica i ne može funkcionirati. Tako se razvijaju psihičke i fizičke bolesti. Svi manjkovi koji su nam se dogodili na duhovno-antropološkom području (manjak pažnje, ljubavi, razumijevanja), a svaki ih čovjek ima, uzrok su i bitno je otkrivati uzroke bolesti. Osluškivanje savjesti kao glasa Bitka koji jasno kaže što činiti, svijest o tome tko sam, preuzimanje odgovornosti, opraštanje u obitelji, na radnom mjestu i u institucijama stvaraju dobrotu i dobar svijet. Apsolutna Dobrota čezne da se izlije i ne može bez nje opstati svijet. Nepotrebnim brigama čovjek ne može ništa promijeniti, ali može promijeniti sebe i svoj stav prema bližnjima, može donijeti neko dobro te tako svijet postaje sigurno mjesto u kojem nema straha, anksioznosti i brige. Predavanje je zaključila: „Treba vježbati istinu o sebi, jer mi ne znamo tko smo mi. Da znamo, bili bismo zdravi i donosili bismo zdravlje drugom, bili bismo dobri i donosili bismo dobrotu, bili bismo puni radosti i donijeli bismo radost nekome, tješili bismo nekoga, oprostili bismo nekome. Jednostavno bismo bili to tko jesmo i našli bismo svoj smisao.“
Brojna pitanja i iskustva sudionika pokazala su veliku potrebu čovjeka da ga netko čuje i doživi i potvrdila blagotvornost hagioterapijskih „lijekova“.
Pripremila Tajana Philips
