Piše: Ante Kuraja
U djetinjstvu imamo razna iskustva. Roditelj je možda bio bolestan, ili je radio Njemačkoj,
bio daleko, ili imao neku ovisnost, pa se nije mogao brinuti za obitelj. Sve je to manjak
ljubavi koje dijete nije dobilo. Ako netko nije dobio dovoljno ljubavi, onda traži to od
drugih ljudi, na krivim mjestima. Čovjek toliko želi naći tu ljubav, nešto neprocjenjivo.
Ljudi to ne mogu dati, jer možda ponekad i oni imaju manjak ljubavi. Relativna smo bića.
Nije bitno tu ljubav tražiti u svijetu, jer svijet ne zna odgovore, nema prave informacije.
Onda, što preostaje? (Pogotovo nakon mnogih lutanja.)
Preostaje to da tu ljubav nađemo kod Stvoritelja. To je Osoba koja sigurno posjeduje tu
ljubav. I sam je ljubav. Otvaranje Bogu je opcija koja sigurno daje tu Ljubav.
Ako je nisi pronašao u svijetu, pronaći ćeš je sigurno kod Stvoritelja.
Tada čovjek shvaća da postaje vječan, i da je samo to bitno.
Besmrtna duša dobiva smisao i ulogu. Čovjek prestaje lutati.
Sada zna kuda ide i tko je, komu pripada i tko je taj koji daje besmrtnu
ljubav. A to je zauvijek. I samo se nastavlja i prenosi u vječnost.
Isus je pronašao izgubljenu ovcu. Stavio na ramena, i donio kući.
