Našu odluku da kao jedna molitvena grupa (Svi u pet) dijela zajednice ZMR-a uđemo u post doživljavam kao novu, snažniju čežnju za iskustvom Duha Svetoga. Iako je to od samih početaka cilj naših svakodnevnih susreta već gotovo tri godine, ova odluka je došla iz dublje, probuđene želje da činimo sve ono što je profesor Ivančić činio sa Zajednicom prije iskustva te Sile i Snage koja je zauvijek promijenila njegov život. Upravo zato smo se odlučili na svakodnevno okupljanje, priznavanje grijeha i post.
Kada smo prije otprilike šest mjeseci donijeli odluku o postu, u meni se sve iznutra bunilo.
Zbog životnih okolnosti dugo nisam postila i u meni su se javljale misli da sam bolesna, da ne mogu kao drugi, da uz to radim i teške fizičke vježbe koje dodatno iscrpljuju tijelo. Borila sam se s tim mislima, sve dok u jednom trenutku nisam donijela čvrstu i radikalnu odluku: baš hoću – usprkos svemu, bez odustajanja. Od tada mi je postao jednostavan; prestala sam razmišljati o njemu, kao da sam ušla u određeni ritam.
Za mene je post poput bedema koji drži tijelo u poslušnosti. To je snaga koja nadilazi prepreke koje tijelo nameće. Kroz post stječem sve veću unutarnju slobodu – postajem gospodar onoga što mi tijelo pokušava diktirati i sposobna sam izabrati suprotno. Tada tijelo više nije gospodar, nego sluga; više me ne vodi umor, potreba ni navika, nego duh. U toj slobodi tijelo prestaje biti teret, a postaje prostor poslušnosti, mira i raspoloživosti za Boga.
Lucija Vuksan,
(četvrta točka Formacija u ZMR)
Do prije 6 mjeseci, post sam prakticirala uglavnom samo dva puta godišnje, na Čistu srijedu i Veliki petak. Odluku naše male grupe da krenemo redovito postiti prema određenom rasporedu, doživjela sam kao veliki izazov, no s čvrstom odlukom da ću dati sve od sebe. U prvim sam tjednima mislila da neću uspjeti i tada sam baš doživjela istinitost riječi jednog svećenika koji je rekao da je post vrijeme kada će se sve naše napasti probuditi. I doista je bilo tako. Kako inače u danu jedem više malih obroka, svaki taj nagon za hranom, predstavljao je napor i trebalo ga je pobjeđivati. Misli koje su mi sugerirale puno razloga zbog kojih bi baš sada trebala nešto pojesti, zavaravala sam odlukom, „Poslije ću!”… i tako bi prošao cijeli dan.
Nakon nekog vremena, post je postajao sve lakši, a napasti sve rjeđe.
Dodatnu snagu da ostanem vjerna postu, davala mi je i pomisao na našu grupu te dano obećanje da će post biti naša tjelesna žrtva koja će nam pomoći da rastemo u vjeri i povjerenju. Uz primarni cilj, uočila sam da post jača moju slobodnu volju i oslobađa me ovisnosti o onome što hrani moje tijelo, istovremeno otvarajući u meni prostor za nova duhovna iskustva. Poticaji koje dobivam u 4. točki formacije te kroz iskustvo zajedništva i molitve unutar naše grupe, potaknuli su u meni veliku čežnju da bolje upoznam Onoga koji me želio i stvorio te da kroz čitanje Svetog pisma nastojim živjeti po Njegovoj Riječi.
Melita Muškardin,
(četvrta točka Formacija u ZMR)
Prvo se javila jedna čeznja za postom nakon uvida da zaista neke situacije kroz post se rješavaju. No ono što me najviše privuklo toj odluci je glad za duhovnom hranom. Jedna je sitost tijela, a drugo je glad duše koja želi rasti.
U meni usadila se riječ „Ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta”. Htjela sam to iskusititi i vjerovala sam jer mi je bilo jasno da ništa na ovom svijetu ne može utažiti žeđ i glad koje dolaze iz dubokih čežnja duše. I iz želje za otkrivanjem i drugovanjem s Isusom i Njegovim pogledom na svijet, na mene, na čovjeka.
U početku je bilo teško i nije mi išlo. No odlučila sam da se neću kritizirati niti loše osjećati zbog toga, nego sam se usmjeravala na novi dan i odluku da ću postiti i od drugih stvari. Odricati se, pobijediti sebe i loše navike. S onim „čini suprotno”. Bilo mi je jasno, ako tu nisam u istini i odluci i ustrajna, onda moj post u jelu bit će obična pobožnost.
Važna je odluka i ustrajnost u njoj, ali u potpunoj slobodi i lakoći jer imam cilj i nakanu.
Kad bi mi došla jaka želja da prekršim post ili glad, tad bih uzela Sveto pismo i doslovno rekla: „Rekao si da čovjek ne živi samo o kruhu, želim da me Tvoja riječ hrani”. I glad bi odmah nestala, a došla bi lakoća, radost i Riječ je imala sladak okus.
Zapravo tijekom cijelog dana posta, kad se ustraje, lakoća i radost je jedna sila koja te skriveno te nosi kroz dan i ne manjkaš u ničemu nego naprotiv produktivnost raste na svim razinama, i ima nešto u tom gladovanju o kojem je i profesor govorio. Dok tijelo bi rado hranu, duh se uzdiže. I to je borba, ali odlučnost i volja garantiraju uspjeh i plodove.
Kad bi opet naletio neki trenutak u susretu s hranom pri nekim prigodama (naravno tad su najmilija jela izložena), uzela bih tu hranu i spakirala ju negdje na stranu za sutra. I tad bi takve kušnje nestajale. Jer sam donijela odluku da hoću to jesti ali sutra. Isto tako sam shvatila kako je plodonosno postiti u skrovitosti. Da to naglas ne spominjem ni samoj sebi u molitvi. Tad su plodovi veći, a molitve uslišane brzo. U danima kad ne postim, odluka da prestanem jesti kad mi je najslađe i kad bih još jedan tanjur, bila je teža nego biti cijeli dan na vodi.
No fascinantno je da svaki dan imamo prilika za odricanje i post, ne samo od hrane. I nekako se i tu vježbam koliko sam u svijesti, no kad se zaboravim, onda sve pada u vodu.
No, otkad postom dežuramo kroz našu malu grupicu, vidim jedan proboj i razvoj. Jedan zreliji pogled na post i jednu naviku koja postane dio tebe. Promjene unutar sebe i oko sebe. Odluka i volja za post jačaju želju, a post jača odluke za još niz drugih stvari u meni i oko mene.
Uviđamo koliko je nužan post u ovom našem vremenu.
Kad god postim uz molitvu na određenu nakanu, jača i moje povjerenje i sve u meni jer je to savršen trening. Ne postoji ništa što se time ne bi moglo postići.
Želim još ustrajno i dalje ulaziti u post i slušati.
Sandra Grbavac
(četvrta točka Formacije u ZMR)
