Istinitost podataka jamči centar koji je iskustvo ustupio. Podaci poznati uredništvu.
Za hagioterapiju sam čuo prije 10-ak godina od profesora Tomislava Ivančića u njegovim emisijama utorcima na HKR-u. Prije nekih godinu dana počeo sam se osjećati depresivno, uplašeno i bez volje da bilo što radim. Ujutro, kad bih trebao ustati i spremiti se za posao, jedva bih se natjerao da krenem. Osjećao sam strah od svih obveza koje me toga dana čekaju na poslu. Noću bih se budio i promišljao o poslu, tijekom dana osjećao bih veliki umor, a i s roditeljima sam se grdno posvađao.
Jednostavno više nisam vidio izlaz, niti sam mogao dalje. Sjetio sam se tada profesora i njegovih emisija. Znao je reći da je znanstveno dokazano da oko 70 % svih bolesti dolazi od ranjenosti duha i da hagioterapija ima ozdravljenje za to.
Prvi hagioterapijski susret za mene je bio prekretnica. Od tada sam počeo primati ono za čime sam vapio. Konačno sam saznao istinu o sebi, koja mi je dala dokaze da sam vrijedan, ljubljen, dragocjen i da ima Netko kome sam bitan. Spoznao sam da me dolaskom na ovaj svijet dočekalo sve stvoreno: i voda, i zrak, i priroda te da sam stvoren na radost svijetu. Posvijestila mi se blizina vječne osobe, koja brine za mene, pomaže mi, tu je prisutna, za mene. Posebno su me osnažile riječi hagioasistentice da su mnogi drugi koji su dolazili na hagioterapiju, a imali su teškoće kao ja, duhovno ojačali i ozdravili. To me ohrabrilo i stvorilo u meni povjerenje da će se nešto dobro zbilja dogoditi i meni.
Najjače mi je odjeknulo kad je hagioasitentica rekla da ona mene već vidi zdravog jer zdravlje je već u temelju mojega postojanja te da je duhovno ozdravljanje počelo čim sam se odlučio za hagioterapiju.
Posebno me ozdravila praksa da u mojim mislima i središtu mojega bića, u mojoj osobi i srcu, prevladava dobrota, ljubav, povjerenje, kajanje i praštanje. Bilo mi je jako ljekovito to što hagioasistentica nije ni u jednom trenutku rekla da su moji roditelji krivi ili da su trebali ovako ili onako postupiti. S puno ljubavi i razumijevanja rekla je da moji roditelji nisu mogli drugačije jer je njihova dobrota bila u manjku.
Zatim mi je otkrila da moja vrijednost nije u materijalnim postignućima i materijalno me nikad neće ispuniti i dati punu radost. Vrijedan sam i dragocjen time što postojim, a ono što drugi misle o meni, to nisam ja. I tako, osvješćujući si tu istinu, samo je jednog dana sve sjelo na svoje mjesto i doživio sam ogromnu slobodu.
Postao sam slobodan od straha što će drugi misliti ili reći o meni ako kažem „ne” ili ako postavim granice i dam do znanja da tako više neće ići.
A po pitanju postojanja i blizine Stvoritelja sada mi je jasno da je on uvijek tu i blizu mene. Kako to znam? Gledajući jednoga kišovitog dana kako avion uzlijeće, vidio sam ga tako jasno, kako je blizu i koliko je velik. Dok sam ga promatrao kako se uzdiže od zemlje, iako je bio vrlo blizu, na moje iznenađenje samo je nestao, izblijedio iza oblaka. Oko ga više nije moglo vidjeti, ali on je i dalje bio tu. Tako je i sa Stvoriteljem, on je stalno tu, ali tajanstveno skriven u svemu stvorenome. I tako mi je jasno da ga mogu naći u svemu u prirodi, njegov sam, nisam slučaj, već željen i vrijedan. Tako je i bilo, iz susreta u susret bio sam snažniji. To mi je i supruga rekla, da sam drugačiji, bolji i radosniji.
Spoznao sam da mi se sve u životu događa s razlogom, kako bi me duhovno razvijalo. Životne teškoće moja su duhovna teretana. Savladavajući te prepreke postajem duhovno jači. Na početku hagioterapije bio sam žir, a sada već postajem mali hrast.
Prihvatio sam to kao put, kao projekt na kojem radim dok god sam ovdje na zemlji, i odlučio se uvijek opredijeliti za dobro. U vrijeme hagioterapijskog susreta telefonom imao sam i razgovore sa psihologinjom, koja mi je nakon nekoliko tjedana rekla kako u svojoj praksi nije imala prilike vidjeti da netko tako brzo napreduje i oporavlja se te da je po pitanju depresije i anksioznosti vidljiva drastična promjena nabolje.
