Tema okruglog stola:
D-uhovnost
U-pornost
H-umanost, holistički pristup
O-dgovornost
V-jera
N-ada
O-dnosi, obitelj
S-trpljivost
T-oplina
Pripremila: Ivana Mihić
Dana 15.6.2026. u Specijalnoj bolnici za psihijatriju i palijativnu skrb Sveti Rafael Strmac je održan V. Okrugli stol „Plašt koji štiti dostojanstvo čovjeka“ sa temom Duhovnost. Na okruglom stolu je bilo oko 120 sudionika: liječnika, medicinskih sestara, socijalnih
radnika, psihologa, radnih terapeuta, fizioterapeuta i dr. iz zdravstvenog i socijalnog sustava iz cijele Hrvatske. Na okruglom stolu su sudjelovali i teolozi i svećenici koji su uključeni u bolnički pastoral.
U svome izlaganju dr. sc. Božidar Nagy dao je prikaz lika i djela patera Ruperta Rozmarića , franjevca, velikog apostola bolesnika koji je živio i djelovao u sjevernoj Hrvatskoj u drugoj polovini prošloga stoljeća. Pater Ruper ( „ anđeo umirućih“) je u vrijeme najtežih komunističkih progona Hrvata katolika pripremio nekoliko stotina tisuća umirućih za susret s Gospodinom. Unatoč brojnim prijetnjama i atentatima, neumorno je služio kao pastir duša, često prerušen u radničko odijelo, potajno ulazeći u slavonskobrodsku bolnicu kako bi
umirućima donio sakramente.
Dr. sc. Ivica Karlo Lapić, prior SB Sveti Rafael Strmac u svome predavanju „Karizma gostoljubivosti kao duhovna skrb u palijativnom liječenju“ dao je kratki prikaz pristupa Bolničkog Reda Svetog Ivana od Boga palijativnoj skrbi naglašavajući kako Red u svom
isključivom poslanju evangelizacije bolesnih i potrebitih od samih početaka nastoji implementirati principe palijativne skrbi u vlastitim ustanovama koji su usko povezani s karizmom gostoljubivosti Reda. Prior Lapić istakao je da kulturu života treba suprotstaviti
kulturi smrti i to od začeća do kraja ovozemaljskog života. Kultura života isključuje eutanaziju.
Čovjekova „sloboda“ da izabere smrt je protivna Božjoj volji. Čovjekov život je
neprocjenjive vrijednosti i ne smije ga se gledati kroz ekonomski aspekt, čovjek nije i ne
smije biti ekonomski problem.
Ljudski život je dar božji. Palijativa nije umiranje, to je dostojanstven život. Hospicij nije mjesto gdje se umire nego gdje se živi: kršćanski,
dostojanstveno, ljudski, spokojno, bez muke i sa intervencijama koje su nužne. Hospicij je mjesto gostoljubivosti, a ne mjesto umiranja a zadnji dani čovjekova života nose veliki potencijal.
Na okruglom stolu jedan od pozvanih predavača je bila i Silva Vrdoljak, teologinja i mentorica hagioterapije koja je održala predavanje pod naslovom „Dostojanstvo ranjivih osoba – duhovno-antropološki aspekt“ u kojem ističe kako čovjek ima duhovno- antropološki život, on je duhovna duša i u njoj je čovjekov identitet. Čovjek je osoba koja je duhovne naravi, osoba je čovjekova esencija ili bit. Ipak, današnji čovjek živi površno.
Manjka mu informiranost o njegovom identitetu, čovjek ne poznaje niti sebe niti svijet. Duh je čovjek zaprimio pri začeću, ono što jesmo nam je darovano, naša jedinstvenost, originalnost… Život je darovan i nepovrjediv. Mi nismo gospodari ni života niti dostojanstva
druge osobe. Ljudsko biće ne stvara svoju narav; ono ju posjeduje kao primljeni dar i može se kultivirati, razvijati i obogaćivati vlastite sposobnosti. Ako zbog raznih ograničenja ili uvjeta, osoba ne može razvijati i ostvariti svoje sposobnosti, osoba uvijek postoji sa svojim
cjelokupnim neotuđivim dostojanstvom kao što je to slučaj npr. kod nerođenog djeteta, kod osobe bez svijesti, kod starije osobe u agoniji. Čovjek nije nedodirljiv zbog toga što naprosto živi, već je čovjekov život nepovrediv jer je on osoba. Osoba ima i odgovornost: Hoće li se
razvijati?, Hoće li se odlučivati za dobro?… Osoba koja slijedi zakonitosti dobrote, istine, ljepote, jedinstva, ljubavi vraća se svome središtu, što je potreba bolesnika ali i djelatnika kako bi bio sposoban pružiti skrb palijativnog bolesnika. Samo ono što imaš u sebi možeš dati
drugima. Potrebno je čovjeku dati nada, a nada nije nešto nego Netko. Potrebno je ozdravljati čovjekovu duhovnu dušu koja je oštećena, ranjena, istraumatizirana jer prema nekim znanstvenicima poput Arthura Joresa čak i 70 % psihosomatskih bolesti ima uzrok na
duhovno-antropološkom području. Hagioterapija je hrvatski model unutar antropološke medicine koji je utemeljio prof. dr. Tomislav Ivančić , a bavi se istraživanjem ranjenosti i trauma duhovne duše te terapijskim postupkom kod boli i patnje iste, koje su uzrokovane
besmislom života, očajem, pomanjkanjem bazičnog povjerenja, svijesti i samosvijesti, oštećenjem savjesti , moralnosti i etičnosti, nepraštanjem i nepokajanjem, nezahvalnošću najbližih, prekidom prijateljskih odnosa, neprijateljstvom okoline, smrti i bolesti bližnjih,
narušenim međuljudskim odnosima u obitelji, školi, društvu ( usp. Sv. I.Pavao II, Salvifici doloris ).
Hagioterapija se bazira na ontološkim temeljima te je jedna od temeljnih komunikacija duhovno-antropološkog zdravlja – terapija dostojanstvom, odnosno put otkrivanja dostojanstva ljudske osobe. Patnja ne uzrokuje gubitak dostojanstva osobe u
potrebi, već može postati prilika i za jačanje veza međusobne pripadnosti, ali i za jačanje svijesti o dragocjenosti svake osobe za cijelo čovječanstvo. Dostojanstvo se ostvaruje u zajedništvu. Priznavanje ranjivosti drugoga poziva one koji se brinu na sućut i solidarnost što
je temelj kršćanske antropologije i bioetike. Briga za one koji su u potrebi zahtijeva snagu i nježnost, trud i velikodušnost usred funkcionalističkog i privatističkoga modela koji nezaobilazno vode u kulturu odbacivanja. Pravo na brigu mora biti prioritet, tako da najslabiji, osobito stariji i bolesni, budu zbrinuti. Život je pravo, a ne smrt, koja se mora prihvatiti, a ne da se njome upravlja. Ovo se etičko načelo tiče svih, ne samo kršćana ili vjernika. ( usp.Deklaracija „Dignitas infinita“). Svaka gesta dobrote, humanosti, učvršćuje temelje čovjekove egzistencije. To znači da kada čovjeku pružimo dobrotu, posredujemo mu povjerenje i sigurnost. Potrebno je čovjeka razumjeti od njegova temelja, kako bi se razvila snaga duhovno-antropološke dimenzije čovjeka i pružila čvrsta nada pojedincu i društvu. ( usp. T.
Ivančić ). Poradi formacije djelatnika već više od 2 godine hagioasistentica Zrinka Ferenčina vodi evangelizacijsko-hagioterapijsku skupinu zdravstvenih djelatnika bolnice kako bi se kroz osobnu izgradnju osposobljavali za pružanje cjelovite skrbi za osobe u potrebi.
Dr. sc. Ivan Petrović, bolnički kapelan i Zvjezdana Furjan, bacc. med. tehn., med. sestra za duhovnost su pokazali primjer dobre prakse suradnje bolničkog kapelana i medicinske sestre za duhovnost sa zdravstvenim djelatnicima i pacijentima Neuropsihijatrijske bolnice dr. Ivan Barbot (Popovača). Medicinska sestre za duhovnost priprema bolesnika za primanje sakramenata (koordinira suradnju bolničkog kapelana i medicinskog osoblja), ali i radi s pacijentima u grupama kroz duhovne teme: smisao, patnja, nada, vjera,…
Istaknuto je kako se čovjeka nikada ne smije gledati kroz njegovo djelo ( npr. pacijent na forenzičnoj psihijatriji) nego gledati njega kao čovjeka, kao osobu i pružiti mu podršku, utjehu, nadu… slušati ga, nikada ne osuđivati. Radi se i djeluje iz onoga što ste
osobno proživjeli i autotranscendirali. Čovjeku je potrebno dati slobodu, uvijek mu ostaviti „otvorena vrata“ i ništa ne činiti pod prisilom.
“Savjest i skrb u doba depersonalizacije medicine“ je bio naslov predavanja dr. sc. Marina Katinić Pleić koja je govorila o depersonalizaciji u medicini, čovjeka se gleda kao na stroj koji se kvari, koji je spreman na gašenje/isključivanje. Pacijent je isključen iz
komunikacije, prepušten aparatnoj medicini, umjetnoj inteligenciji, telemedicini,… vlada kultura odbacivanje. Zaključno je istaknuto kako je čovjek neponovljiv i nezamjenjiv, drugi treba ostati utjelovljena osoba kao i mi.
Fra Renato Galić, bolnički kapelan, u svom izlaganju je iskustveno progovorio o svom djelovanju u bolničkom okruženju gdje se posebno osvrnuo na temu Davanje vs primanje u službi duhovnika u KB Dubrava“ naglasivši kako svećenik/ medicinski djelatnik neće po
automatizmu ostvariti svetost u bolničkim uvjetima već mu je dana ta mogućnost. Na pitanje što je primio u službu duhovnika u bolničkim uvjetima nabraja slijedeće: radost i vedrinu, promjenu pogleda na život – zahvalnost, srce senzibilnije na čovjekovu patnju, sposobnost
prisutnosti za čovjeka i slušanje, divljenje vjeri i ustrajnosti mnogih bolesnika, postao je svjedokom dragocjenih trenutaka npr. osoba koja ponovno uči hodati, krštenje i prva pričest u 70 godina života, drugačiji, zreliji pogled na otajstvo patnje i smrti, znati supatiti s drugim, ne
davati brza rješenja, Isus i Nikodem – ljepota noćnih razgovora – dragocjeni susreti, otvorenost i spremnost na prihvaćanje drugoga, drugačijega i „Ruke koje odišu mirisom“ – blizina i kontakt bližnjega.
Tanja Mikulandra, mag. med. techn. sa Odjela za kvalitetu i zdravstvenu njegu KBC-a Osijek u svom izlaganju navodi da je otpust bolesnika iz bolnice kući mjesto najveće ranjivosti, ne samo medicinske, nego i ljudske, obiteljske i duhovne. To je vrijeme brojnih
pitanja straha, krivnje, osjećaj odgovornosti, savjesti…kod bolesnika i njegove obitelji. Upravo je to vrijeme gdje stručna zdravstvena i socijalna skrb nužno uključuje duhovnost koja nije dodatak skrbi nego čini njegov temeljni dio.
Dr. Matija Rimac, specijalist hitne medicine i MAS Palliative care sa Odjela palijativne skrbi i dugotrajnog liječenja SB Sveti Rafael Strmac ističe kako je duhovnost umirućeg njegov „osobni biljeg“, unikatna i neponovljiva bit svakog čovjeka ( kultura, jezik, obrazovanje, vjera, kontakti, transgeneracijsko naslijeđe…)., njegova potraga za smislom i postojanjem, duboka čežnja za pripadanjem i povezivanje sa nečim višim,uzvišenijim, trancendentalnim, sa Bogom. To je ključni filter kroz koji palijativni bolesnik prerađuje patnju i reagira na proces umiranja. Palijativni bolesnik ima na kraju dvostruku potrebu: kao vjernik (sakramenti i popudbina, hrana za zadnje putovanje – utjeha, mir, oprost; kao čovjek (potrebu za prisutnošću druge osobe, svjedokom da je živio i da je živ i potrebu za vidljivošću – da ga se vidi onakvim kakav jest i kako sam sebe vidi, da ne bude zaboravljen, izbrisan i mrtav prije nego umre).
Zaključno, izlaganja su potvrdila kako je čovjek kompleksno biće koji u sebi ima tjelesnu, psihološku, duhovnu ( antropološku) i teološku dimenziju. Religioznost nije istoznačnica duhovnosti. Palijativna skrb treba uključivati nezaobilazno duhovnost ali i religioznost prema individualnim vjerovanjima bolesnika. Duhovnost je način kako živimo svoj život, kako radimo, surađujemo sa drugim ljudima… to je naša savjesnost, svjesnost, moralnost, etičnost, sloboda, kreativnost, mašta. Religioznost je vrh, aspekt duhovnosti, ona je srce duhovnosti. Bez duhovnosti nema palijativne skrbi. Duhovnost nije dodatak skrbi nego njegov temeljni dio. Vjera i znanost su komplementarne.
