Istinitost podataka jamči centar koji je iskustvo ustupio. Podaci poznati uredništvu.
U Centar na individualni susret dolazi mlada djevojka. Iz razgovora doznajem da živi s članom šire obitelji te da je uspješna u poslu. Polako, uz izražene emocije, iznijela je svoju patnju. Od roditelja se osjećala odbačeno. Bila je u vezi za koju je mislila da će završiti brakom, ali osjećala se sputanom i iskorištenom te je istu okončala. Sličan osjećaj prati je i s prijateljima. Ogovaraju je i misli da su s njom iz nekog njima poznatog koristoljubivog razloga. Ne zna što bi i kako dalje.
Upućena je u puteve dobra i Stvoriteljeve bezuvjetne, bezgranične ljubavi, potom u praštanje, kajanje i slobodu koju praštanje donosi onomu koji prašta.
Posviješteno joj je da je svaka osoba koja nas ranjava i sama ranjena te ne zna drugačije ili se skriva iza svojih uvreda. Zato nikad ne osuđujemo osobu, nego čin koji donosi uvredu.
Jedan duhovni lijek bio joj je posebno značajan, a to je da smo na sve uvrede zapravo pristali i što je uvreditelj bliži, to više boli. Upućena je na to kako ne pristajati na uvrede („Ti si moj prijatelj, otac, majka, muž…, ne pristajem na tvoju uvredu. I ti si ranjen, zato ti opraštam. Ne dam da tebe i mene uvreda onečisti.”).
Na drugom susretu ponovno smo prošli kroz duhovne lijekove i ozdravljenja. Na trećem susretu samo se s čuđenjem smijala i posvjedočila o tome da joj rečenica „Ne pristajem na tvoju uvredu”, izrečena u duhu ili govoru, doista mijenja perspektivu ljudi od uvreditelja do osobe koja treba sućut.