Piše: Marina Peterlin
Sjećam se kako sam bila iznenađena kad nam je prof. T. Ivančić, naš Prezbi, protumačio kako je samosažaljenje grijeh ( ” Nitko me nije nazvao, a bolesna sam. Zašto ja za svima trebam pospremati. Samo mene među pohvaljenima nisu spomenuli. Zapravo, nitko me ne voli…”)
Nedavno me moj muž, nećete vjerovati, prilično povrijedio. Ne bih to ni registrirala da on inače nije jako pažljiv i požrtvovan pa se i na najmanji izostanak brižnosti jako uvrijedim. Ni muž to nije registrirao dok već treći dan nisam samo kratko odgovarala na njegova pitanja pa je ipak morao razmisliti što je tomu uzrok.
Ja sam zamislila da se on ispriča u dugom i detaljnom razgovoru. On je samo tiho stavljao posuđe u perilicu.
Ja sam zamislila da on ostavi na stolu lijepu nježnu poruku sa srčekom na kraju. On je donio kremšnite iz Vinceka. Ja sam zamislila da iz fotelje do mene sam započne svoje priznanje. On je donio omiljene tulipane, promijenio žarulju, kupio tri košarice jagoda, napunio mi kadu, platio moj račun na kartici.
Ja sam i dalje šutjela i zamišljala veliku ispriku, možda i na papiru metar puta metar. On je poslije posla donio sir iz skupog talijanskog dućana u kojem kupujem samo za Božić. Mislila sam i dalje kako neću popustiti dok ne sjedne ( a možda i ne klekne) uz mene i ne upita me što me muči i ne ispriča se na hrvatskom i engleskom jeziku. On me pozvao u kino, ali odbila sam jer je ta romantična komedija baš za gledanje s prijateljicama. Ali čekala sam i dalje ispriku i pismeno ili usmeno obećanje da će se promijeniti (nije lako s profesoricama).
Za to vrijeme ratovalo se u svijetu na sjeveru i istoku, mladiću su ginuli, izbjeglice gladovale po blatnjavim kampovima. Tri prijateljice saznale su za svoju dijagnozu agresivnog karcinoma, jedna je prošla kroz razvod.
Nakon 10 dana sam malo popustila, počela sam s mužem komunicirati proširenim rečenicama, čak sam se nehotice triput i nasmijala. Još bih navečer ugasila tv da se ta iščekivana isprika jasnije čuje. Moj muž došao je autom pred mene nakon sastanka, doma je kuhinja bila pospremljena, knjige vraćene u knjižnicu, bio je s unucima u parku, na utakmici naših sinova, pospremio spremište, odvezao strica u bolnicu na pregled…
Mala uvreda u meni i dalje se hranila samosažaljenjem, optuživanjem, ugnijezdila se u sve dubljoj rani. Utrnula je u meni radost. Zavarala me i uvukla u umišljenu pravednost.
Uskoro putujemo. Nadam se da ću na dugom putu dočekati toliko željenu ispriku.
Ali, joj, javile su se dvije kolegice da i njih povezemo.
Eto, ništa od isprike koju očekujem kao lijek.
A sad, molim vas, podsjetite me za što se ono muž treba ispričati?!
Iskreno, ni s Bogom odnos nije drukčiji. Teško je primati ljubav iskazanu na konkretan muški način. Teško je odreći se svojih zamisli o ljubavi. Teško je ne predbacivati Bogu za napuštenost u djetinjstvu, za bolesti, grubosti, odvojenost od roditelja, neprihvaćanje okoline. Molim za pomoć: Ima li tko negdje zapisan Prezbijev nagovor o primanju bezuvjetne ljubavi, o sunčanju na Božjem pogledu – o tzv. PASIVNOJ ljubavi?
Ne moram je zaslužiti, samo joj se trebam otvoriti i to redovito, da temeljito ispuni moje čežnje da ne trčim uludo za ljudskom ljubavlju. Je li ovo netko već iskusio?
Ne baviti se toliko sobom, nego, sigurni u svoju dragocjenost, otkriti svima brižnu ljubav Nebeskog Oca koja ozdravlja sve naše odnose.
- S. Dobila sam dobar savjet. Ne trebamo uzalud čekati na ispriku. Jer uvijek U DUHU možemo ići onima koji su nas povrijedili ili smo mi njih povrijedili i u sebi govoriti: Opraštam ti. Oprosti i ti meni. Tako se u nama nešto bolno otapa, a nešto lijepo i novo rađa. Oboje postajemo slobodni.
- S. Mudrost: Kad nekome u tišini oprostiš, ti zapravo prekidaš nevidljivu nit kojom je ta osoba upravljala tvojim raspoloženjem.
