Piše: Marina Ćavar
TOČNOST , Srpanj 2026.
Dok sam studirala ekonomiju na Zagrebačkom sveučilištu, profesor na jednom od kolegija upoznavao nas je sa poslovnom logikom, koliko je bitan prvi susret u poslovnom svijetu, te neke izvanjske geste. Npr. Talijanima je vrlo bitna titula, Rusi prvo gledaju kakav sat nosite, Japancima i Nijemcima je strahovito važna točnost, a Britanci čak upotrebljavaju pojam: Just in time! (eng. Točno na vrijeme!).
Pišući seminarski rad o Japanu, istražujući sam saznala kako imaju najbrže vlakove na svijetu, tzv. shinkansen. Oni povezuju velike udaljenosti nevjerojatnom brzinom, npr. Tokio i Osaku, koji su međusobno udaljeni oko 515 km, za 2 sata i 21 minutu, brzinom od 280 do maksimum 320 km/h. Uspoređujući hrvatske vlakove, nailazimo npr. na sličnu udaljenost Zagreb/Split, a za koju vožnju vlakom je potrebno duplo više vremena, dok hrvatski vlakovi voze maksimalno oko 160 km/h. Izuzetno cijenjeni japanski vozači vlakova ne prate vrijeme u minutama, već u sekundama, posebnim džepnim satovima njihove tvrtke. Kašnjenje od samo 20 ili 30 sekundi smatra se incidentom i vozač mora to službeno i pisano argumentirati. Ono što me tu pogodilo je da se prije nekoliko godina dogodilo da je vozač vlaka u Japanu počinio samoubojstvo, samo zato što je zakasnio 1 minutu.
Sjetila sam se one prispodobe iz Evanđelja o deset djevica koje su čekale zaručnika. Jedne su ponijele ulja za svjetiljke, a druge ne. Ove s uljem i svjetiljkama bile su spremne kada je došao zaručnik, a ove druge su morale otići po ulje i zakasnile su! Vrata sa zaručnikom i savjesnim djevicama su se zatvorila, a one su ostale vani! Možda je bilo pitanje samo minute, možda je to ulje bilo u istom dvorištu gdje i dvorana sa zaručnikom, ali one više nisu stigle. Znam kako nas je u obitelji sve pogodilo kada je mladi bliski rođak morao u školu i „uskočio” u vlak, koji je već krenuo. Vlakovođa ga nije vidio, i vlak ga je vukao u brzini svukući s njega tenisice, čarape, i ozlijedivši ga toliko da je imao obje noge potpuno u zavojima. Srećom, potpuno se oporavio i kasnije trčao brdske maratone. No, sve to potaklo me na razmišljanje kako je vrlina točnosti puno više od toga da netko mrmlja dok nas čeka, puno više od toga da mi je samo neugodno i smišljam opravdanja.
Ozbiljno sam uzela ovu vrlinu i počela ju prakticirati. Tu mi je pomogao i primjer Nijemca koji je oženio moju rođakinju. On gotovo nikada nije zakasnio, pa čak i kad bi dolazio iz dalekih udaljenosti. I uvijek je bio smiren, nasmijan i sabran. Nije bilo nimalo lako! No, rekla sam u sebi: „Odlučujem se za točnost!” Razmišljala sam o točnosti. Vidjela sam koliko to dobra donosi. Koliko me ljudi više cijene i čak se ustručavaju kad kasne, i kako je lijepo i čovjek može toliko toga napraviti samo kada je točan! Dug je put do ove ozbiljne i korisne vrline, ali Stvoritelj nikada ne kasni i zato znam jer imam Njegove gene, da i ja mogu tako, prateći njegove stope „u snijegu”.
GOSTOLJUBIVOST, Kolovoz 2026.
Kada sam se odlučila za ovu vrlinu, učinilo mi se da sam sve napravila krivo. Mislila sam da sada trebam primati sve drage ljude i rodbinu, praviti gozbe i pružiti puno ljubavi i dobrote. Cilj je bio plemenit, ali tijelo je bilo iscrpljeno, pa i psiha. Nakon slavlja jednog rođendana, sjela sam na stolicu potpuno iscrpljena, nakon što sam napravila tortu, juhu, salatu, ogulila krumpire, oprala suđe za nas deset, i zapitala se, je li to to? Je li to gostoljubivost koja me čini boljom osobom, usavršuje i vodi na put svetosti?… Nešto nije štimalo.
U jednom trenutku sjetila sam se one pouke Isusa iz Nazareta: „… A ti, kad priređuješ gozbu, ne zovi one koji bi tebe mogli pozvati, rođake i prijatelje, nego pozovi sakate, hrome, one koji ti ne mogu uzvratiti…” Ta rečenica mi je odzvanjala, to je bio pravi put. Ne da sad više nikad ne pozovem drage ljude i ugostim ih, već da sve s mjerom činim, pa i to, a da ne zaboravim na one koji ništa nemaju dati zauzvrat. Tio su ciljna skupina! To me odmah prebacilo na karizmu ZMR-a. Tko su ti koji nemaju što dati zauzvrat? To su osobe u potrebi, npr. u hagioterapiji. Ne dobivaš ništa zauzvrat, ali zato dobivaš mir, slobodu, radost.
Shvatila sam da Stvoritelj od nas nikad ne traži nemoguće, već On nama nudi put koji je uzak i tijesan, ali jedini ispravan.
MARLJIVOST, Rujan 2026.
Ova divna krepost je toliko neophodna da bez nje čovjek nije čovjek! Koliko toga čovjek propusti učiniti, samo zato što ga je zadržao neki užitak ili lijenost, reći će Tomislav Ivančić, u knjižici Antropologija, patologija, terapija. Iza njega ostaju zapostavljene kuće, imanja, ljudi ga prestaju cijeniti.
Onog trenutka kada sam se odlučila za ovu krepost, nekako se sve promijenilo. Imala sam više vremena, bila sam sretnija (a Ivančić kaže da je sreća znak duhovno-antropološkog zdravlja u knjizi Hagioterapija u susretu s čovjekom), strpljivija, i gledala sam svijet kroz sasvim jednu drugu perspektivu. Perspektivu marljivosti. Ovdje me je osobito potaknulo na djelovanje priča mog profesora na Isusovačkom fakultetu, koji je pak pričao o svom uzoru, profesoru kojega je cijenio. Naime, taj profesor je svaku večer lijegao u 21 sat, a budio se u 4 sata. Iza njega, kaže moj profesor, ostali su „tomovi knjiga”, on je samo stvarao i stvarao.
Vidjela sam da nas u današnjici najviše priječe u napretku užici. I tu se treba „oprijeti do krvi”, reći će Ivančić u jednom od svojih posljednjih najveštaja. Posebno mi je pomoglo ponavljanje sljedećih rečenica: „Ja mogu, ja hoću, ja ću uspjeti. Ti hoćeš, ti možeš, ti ćeš mi dati da uspijem, moj Stvoritelju”. Ono što sam uočila kroz napredovanje u ovoj kreposti jest to da je dovoljan samo prvi korak i već se sve pokrene. Najteže je odvažiti se i krenuti. A onda, jedna poslovica kaže: „… cijelo Nebo se pokrene da ti pomogne”. Osobito mi je bio vjetar u leđa i citat iz Evanđelja (Lk 10,7), koji kaže: „Vrijedan je radnik plaće svoje”. Prof. Ivančić me isprovocirao kada je otprilike ovako napisao u jednoj od svojih knjiga: „Ne možeš ne voljeti osobu koja je vrijedna. Vrijedna osoba je uvijek voljena.”
Ponekad se i brda mogu zaista pokrenuti marljivošću. Nedavno je Papa Lav XIV. u svojoj prvoj enciklici Veličanstveno čovještvo, spomenuo starozavjetnog Nehemiju kao uzor u današnjici. Nehemija je bio peharnik perzijskog kralja Artakserksa. On je zamolio kralja da mu dopusti da ode obnoviti porušene zidine i zapaljena vrata Hrama u Jeruzalemu. Fascinantno je da je on pokrenuo cijelu lavinu marljivih ljudi. Svi Židovi su se gotovo uključili. Svatko je nešto htio pridonijeti. Neprijatelji su se zato vrijeme izrugivali, nevjerujući da će on nešto uspjeti. Međutim, Nehemija je sa svojom vrijednom ekipom uspio u pedesetak dana obnoviti zidine i sva vrata Hrama! On sam je svjedočio da je to bilo moguće, jer je Stvoritelj bio s njim i jer je želio učiniti nešto dobro. Zato je doista istina kako čovjek mora ispuniti tri uvjeta do duhovno-antropološkog zdravlja, a to je: misao, riječ i djelo.
Magistar religiologije, teolog i viši ekonomist. U braku. Ivančićeve seminare je pohađala još kao djevojčica s obitelji. Od drugog Međunarodnog studija hagioterapije uključuje se svjesno, u sasvim drugačiji pogled na svijet i društvo, te se kasnije priključuje ZMR, kroz polaganje ispita, slušanje seminara nove evangelizacije i praksu u Centru za duhovnu pomoć. Trenutno u zajednici djeluje kao evangelizator. U formaciji je za hagioasistenta.
