Dobro je poštovani čitatelju,
svaki dan a pa nekad i svaki sat čuti, pročitati neku dobru misao. Jer zlo i mrak i zaborav i rastresenost nas iznova uvedu u bijedu, bolest, umor i dosadu dok velike mislim nas uvijek podižu visoko.
Male sitne misli i brige nas bacaju dolje na zemlju u depresiju.
Velike misli nas podignu da izronimo iz mora zla, straha i tjeskobe.
Zbog toga nam je važno biti uvijek na visini. Ali da bismo znali da visina zaista postoji potrebno je imati iskustvo Boga.
Iskustvo u Boga!
Jedno je misliti da Bog postoji, drugo je vjerovati jer su to drugi rekli da Bog postoji, treće je doći svojim razumom do nekih dokaza da bi Bog trebao postojati. Ali imati iskustvo Boga znači imati susret s njime. To znači prije ili kasnije doživjeti kako u dubini tebe zapravo Bog djeluje, kako te ljubi, i kako vječito ne samo da te stvorio nego te stvara. To je nešto najljepše što čovjek ima u životu.
Kad čovjek ima tu prisutnost Boga i iskustvo Boga u sebi tada je negdje siguran da ću uvijek izroniti iz mora zla.
Bog je neka vrsta svijetla. Isus je za sebe rekao da je svjetlo.
Zanimljivo da nam svjetla dolazi s neba sunce, mjesec, zvijezde. I mora da je to znak da je i Bog također veliko svjetlo.
Tko se toga svijetla drži taj uvijek ima kamo poći. Tko se toga svjetla drži uvijek može iz svih nevolja i opasnosti izići. Tko se toga drži zna da će moći napraviti velike stvari u životu. Tko napusti Boga on mora patiti.
Zanimljivu je rečenicu rekao Christian Morgenstern, ovako on kaže: Tko napušta Boga taj gasi sunce kako bi s nekom laternom, s nekakvom svijećom, s nekim malim svjetlom dalje putovao.
Tko napušta Boga dakle taj…taj zapravo sunce gasi.
Zašto?
Da bi s nekakvom baterijom mogao ići dalje. Jer ako sunce svijetli baterija se ne vidi.
Ali ako nemaš sunca baterija je preslaba, ona ti tek nešto malo ispred tebe može osvijetliti, ali ne cijeli put.
Zato je važno stalno, stalno biti na svjetlu sunca koje je Bog.
Minuta za tebe, 6.10.2025.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
