KRUH NAŠ SVAGDANJI DAJ NAM
DANAS
Ovaj zaziv stoji usred »Očenaša« i dijeli sedam njegovih molbi u dva dijela. Nakon što smo molili sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje i budi volja tvoja, slijedi kruh naš svagdanji daj nam danas, a zatim molimo i otpusti nam duge naše, ne uvedi nas u napast i izbavi nas od zla. Tri zaziva na jednoj i tri na drugoj strani.
U prvom dijelu »Očenaša«, prvim trima zazivima molimo Božje stvarnosti za naš život. U druga tri zaziva »Očenaša« molimo da nam Bog omogući prihvatiti ono što molimo. Između ta dva dijela stoji molba o kruhu svagdašnjem.
Pod kruhom svagdašnjim razumijemo sve što uzdržava tjelesni život. Kruh je simbol ne samo hrane, nego i odjeće, zraka i zdravlja uopće. Bog nam je stvorio organe i oni mogu funkcionirati ako izvan svoga tijela posjedujemo energiju, »gorivo«, hranu za njihovo uzdržavanje i funkcioniranje. To znači da je tjelesni život ugrožen. Hranu ne možemo sami proizvesti. Ona ovisi i o uvjetima koji nisu u čovjeku. Zasijano žito treba kišu i sunce, izvori trebaju oborine, zdravlje treba zaštitu od virusa, bakterija, otrovnih kukaca, zmija, od pada, nesreće, udesa i ubojite mržnje ljudi. Dovoljno je mala slučajnost, pa da čovjek pogine. Bezbrojne se bolesti u nas uvlače tajno, nevidljivo i stoga smo protiv njih nemoćni,
Zato nas molitva za kruh svagdanji upozorava na Boga i uči da je naša sudbina u njegovoj ruci. Novac nas ne može sačuvati od gladi i zeđi, a još manje od rata, prometnog udesa i neizlječivih bolesti. Od toga nas ne mogu sačuvati ni veze s najsposobnijim ljudima. I najbolja je medicina tu nemoćna.
»Očenaš« nas dakle uči da ni u materijalnim potrebama ne možemo bez Boga. Zato je u našem narodu prisutno strahopoštovanje prema kruhu. Baciti kruh i s nepoštovanjem se prema njemu odnositi ljudi jednostavno smatraju grijehom. Kruh, nekako, nosi biljeg Božje prisutnosti. On je naime dar Božji, jer je plod čovjekovih ruku i Božje darežljivosti. Stoga se ne može dopustiti nedostojan odnos prema njemu. Tko nedostojno postupa s kruhom, vrijeđa i Boga i ljude.
Tako dolazimo do drugoga značenja riječi kruh. Bog je stvorio naše tjelesne potrebe, ali je dao i sve čime ih možemo zadovoljiti. On je poput svagdašnjeg kruha. Dok je on s nama, imat ćemo dovoljno svega. Njegova je zemlja i njegova priroda, i zato nam jedino on može dati puninu života. Nebeski kruh uprisutnjen je u stvarnosti màne, kruha s neba kojim je u pustinji Bog hranio Izraelce i tjelesno i duševno. Naime, mana je zasitila njihova tijela, ali im je zasitila i duše opipljivim dokazom da se Bog kao najbrižniji Otac brine za svoj narod. Mana je bila stanovit prijelaz sa zemaljskog na euharistijski kruh. Dok zemaljski kruh zasićuje i uzdržava samo tijelo, euharistijski kruh zasićuje samo dušu.
Euharistija je tijelo i krv Kristova pod obličjem kruha i vina. Kao što tjelesni kruh u općem smislu liječi tijelo, tako euharistijski kruh liječi dušu. Tko uzme taj kruh živjet će uvijeke (usp. Iv 6,58). Taj kruh spaja čovjeka s Bogom po Isusovu čovještvu. Tko ga jede, ostaje u Isusu i Isus u njemu (usp. Iv 6,56). Euharistija je vječni savez s Bogom u krvi Kristovoj, vječno prijateljstvo s Bogom i stalna garancija zaštite od neprijatelja. Euharistija je gozba života vječnoga, predokus nebeske stvarnosti. Ona je žrtva koja stalno otkupljuje naše živote, oprašta grijehe i liječi rane duše.
Zemaljski i nebeski kruh tako su cjelovit kruh za život čovjeka. Čovjek naime ne živi samo od tijela nego jednako, i još više, od duše. Oboje treba uzdržavati. Kao što bolest i smrt ugrožavaju tjelesni život, tako grijeh, otpad od Boga i mržnja ugrožavaju duševni život. Zato »Očenaš« misli na oba kruha.
Kao i drugdje u molbama, i ovdje se misli na otvorenost čovjekova srca. To znači dok vapimo Bogu dotle i vjerujemo da će nam dati, pa stoga ne molimo u prazno. Vapaj Bogu je i obraćenje Bogu i stoga dopire do Božjeg srca. Sveto pismo kaže: »Tko god prizove ime Božje, bit će spašen« (Dj 2,21).
Molba za euharistijski kruh izražava spremnost da se oslobodimo grijeha i svega što nas sprečava da taj kruh plodonosno primimo. Molba za kruh naš svagdanji ujedno znači molitvu za Božju prisutnost, jer jedino Božja prisutnost daje trajnost tijelu i duši. Stoga je molitva za kruh svagdanji zapravo molitva da Bog bude kruh od kojega živimo. To je, na neki način, nastavak molitve za kraljevstvo Božje i za volju Božju.
Molitva za kruh naš svagdanji ujedno je molba Bogu da se brine za nas. Isus nas je upozorio da je svakom danu dosta njegova zla, da se stoga ne treba brinuti za sutrašnji dan. I zato je od nas tražio da se ne bojimo i ne brinemo tjeskobno, nego da živimo s povjerenjem u Boga. Naglasio je da tjeskobne brige mogu učiniti čovjeka tvrdokornim da ne čuje Božji poziv i da se ne obrati Bogu (usp. Lk 21,32 sl.). Ništa ne udaljava toliko od Boga koliko tjeskobna briga u kojoj nemamo ni trenutka za molitvu i Božju riječ, a to znači da nismo sposobni čuti Božje razloge i prihvatiti njegovu mudrost i njegovu životnu strategiju. Tjeskobna briga, neprestani rad danju i noću, nedjeljom i blagdanom, dokazuju da smo bezbožni. Ne vjerujemo da se i Bog brine za nas, nego se sami moramo brinuti za sebe. To je međutim bezumno, jer ne možemo bez Boga spasiti život.
Ne postoji nikakav rad, nikakvo sredstvo niti tko od ljudi ili od anđela koji bi nam mogao spasiti život. Život je samo u Božjoj ruci. Stoga je molitva za kruh svagdašnji vapaj da nas Bog oslobodi tjeskobne brige u poslu i životu. To je ujedno mogućnost da postanemo svjesni kako se Bog brine za nas, jer je on dobri Otac koji je uz nas. Bog nam je dao pluća, ali se pobrinuo i za zrak potreban plućima; dao nam je želudac, ali se pobrinuo za hranu i piće; dao nam oči, ali i svjetlost; dao uši, ali i zvuk; dao mozak, ali i misao. Sve je u nama i oko nas svrsishodno. No kad to čovjek zaboravi, pada u muku i tjeskobu, okreće Bogu leđa i sam uzima sudbinu u svoje ruke.
Kruh naš svagdanji daj nam danas želi nas upozoriti da će nas Bog uzdržavati onoliko koliko nam je potrebno. Isus nam ne kaže da se ne brinemo za kruh. Rekao nam je da se ne brinemo tjeskobno. Bog, dakle, hoće da radimo, ali da radimo u radosti i zahvalnosti prema njemu. Tada će on blagosloviti naš rad i dati nam dovoljno kruha, pića i ruha za život. No ako se tjeskobno brinemo, ostavljamo Boga, te rad za kruh svagdašnji postaje besmislen; umjesto da nas podiže, on nas ubija. Čovjek koji se tjeskobno brine za kruh prije ili kasnije oboli od tjeskobe i ne može svoj kruh jesti, nego ga ostavlja drugima. Naš svagdašnji kruh zapravo je Božja providnost. I to je središnje što želimo moliti u »Očenašu«: svijest da se Bog brine za nas, doživljaj Božje providnosti nad nama, iskustvo Božje zaštite i brige. Isus upozorava da se Bog brine za nas. Ako Bog oblači ljiljane i ako gavranima u polju daje dovoljno jesti, ako hrani ptice nebeske i sve što je stvorio, kako neće nas, koji smo vrhunac svega stvorenja (usp. Mt 6,25-34). Sv. Petar nas upozorava: »Svu svoju brigu bacite na njega, jer on se brine za vas« (usp. 1 Pt 5,7).
Božje sjećanje na nas naš je svagdašnji kruh. Kad se Bog ne bi brinuo za nas, kad nas on ne bi uzdržavao, kad on ne bi nad nama bdio, ne bismo živjeli. Živimo zato što nas se Bog neprestano sjeća. Kad bi nas Bog zaboravio, prestali bismo postojati. Zato molitva za kruh svagdašnji želi Boga podsjetiti na nas, ali želi i nas podsjetiti da se Bog neprestano brine za nas. Tako izraz »moli i radi« ovdje ponovno po- staje značajan. Bog je čovjeku dao ruke da radi i razum da misli i stvara, dao mu je sposobnosti da obrađuje i preobražava zemlju. Čovjek uza sve te sposobnosti, međutim, ne može spasiti svoj život niti imati sudbinu u svojim rukama. Zato mu je Bog dao molitvu. Molitva je drugovanje s Bogom i molitva je prostor u kojem Bog zajedno s nama stvara kruh koji nas hrani ne samo za ovaj, nego i za vječni život. Bog želi biti sa čovjekom, drugovati s njime, suradivati s njime. Rad udružen s molitvom spašava život, a rad bez molitve ne samo da ne spašava život, nego ga čak truje i razara.
Dok se upinjemo raditi svim silama, kao da ćemo na zemlji vječno živjeti, istodobno treba da molimo kao da ćemo danas umrijeti. To znači, spoznajući da bez svoga rada ne možemo preživjeti, istodobno spoznajemo da ni bez molitve ne možemo preživjeti. Bog nam je dao posao, ali ne kao jedino sredstvo kojim bismo spasili život. On nam je dao i molitvu. Čovjek je tjelesno i duhovno biće. Kao tjelesno biće mora raditi, a kao duhovno biće mora moliti. Budući da čovjek nije samo tjelesno biće, a niti samo duhovno biće, ne spašava ga ni samo rad, niti samo molitva. Da bi čovjek bio cjelovito spašen, mora raditi i mora moliti.
U tom kontekstu shvaćamo što znači moliti za kruh svagdašnji. To je molitva za kruh koji je proizvod našeg rada, ali i za kruh koji je plod naše molitve. To je molitva za kruh tijela i za kruh duha. To je molitva za zemaljski kruh i za nebeski kruh. To je molitva da bi čovjek svojim radom ostvario kruh i molitva da bi Bog bio prisutan među nama i bio naš kruh.
Izraz danas znači uvijek ostati uz Boga. Isus nas upozorava da se ne brinemo za sutra, jer sutra će se brinuti za sebe (usp. Mt 6,34). Čovjek naime treba da svaki dan radi i svaki dan moli. Bog mu nije dopustio da nagomila toliko bogatstva da može reći: »Sad, dušo moja, spavaj i uživaj.« Na njemu je da svaki dan iznova radi za kruh svagdanji. Prema tome kruh svagdanji nije samo plod našeg rada, nego i rad sâm.
Moleći za kruh … danas, a ne za sutrašnji kruh, Isus nas je htio upozoriti da naš život ovisi o Bogu. Zato ne smijemo predmnijevati da ćemo i sutra živjeti, jer to nije u našim rukama. Sutra nam se može jedino darovati, i to od Boga. Boga se ne može imati, njega se može samo tražiti. Boga nalaze oni koji ga traže, kaže Sveto pismo, a ne oni koji misle da ga imaju. Zato je potrebno svaki dan iznova iskati kruh svagdanji i tako tražiti Boga.
Ako bismo imali kruha dovoljno za mjesece i godine unaprijed, onda ne bismo i sutra išli pred Boga. Molitva za svagdanji kruh prisiljava nas da svaki dan susrećemo Boga i s njime razgovaramo. Prema tome, molitva za kruh svagdanji je drugotna, a dolazak k Bogu i drugovanje s njime prvotno, i to Bog želi postići molitvom za kruh svagdanji.
Zaključimo izlaganje o četvrtoj molbi »Očenaša«. Ta nas molba upućuje da neprestano budemo s Bogom, da se oslanjamo na njegovu zaštitu, na njegovu providnost, na njegovu brigu. Ona nas upozorava da usred posla i molitve budemo s Bogom. Tako, u nekom smislu, kao da se Bog stavio usred »Očenaša« poput temeljne osi o kojoj sve stoji. Zato Isus u govoru o euharistijskom kruhu kaže: »Kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu« (Iv 6,33).
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
