A VI OVAKO MOLITE
Uvodne misli
Bog je čovjekova sudbina. Suvremeni čovjek ne samo da nije odgonetnuo zagonetku svoga dolaska na zemlju i odlaska s nje, nego ga neprestano muči i pitanje: zašto moram živjeti na ovoj zemlji?
Nerješivo filozofsko pitanje: zašto uopće nešto postoji, zašto nije ništavilo, komplicira se samo novim i novim pitanjima i potpitanjima kao što su: zašto zlo i patnja na svijetu, zašto čovjek uza svu svoju znanost ne može riješiti svoja egzi- stencijalna pitanja i stvoriti miran suodnos medu ljudima i nacijama? Zašto znanost ne može pored svih svojih vrhunskih metoda i vrhunske ljudske inteligencije prodrijeti u tajnu čovjekova podrijetla, čovjekove budućnosti te smisla njegova bivovanja na zemlji? Zašto je smrt još uvijek nerješiv problem i zašto čovjekovo rođenje ostaje nerješiva tajna? Zašto je čovjekova patnja neotkloniva sa zemlje?
Ne samo da čovjekovu moralnu patnju nismo ni dodirnuli, mi smo je i povećali, umnožili čovjekove psihološke probleme, krize i neizlječive bolesti. Mislimo da smo riješili probleme svijeta i pitanja međunacionalnih odnosa, a istodobno do- življavamo kako nam jedan državnik može ugroziti slobodu čitavog svijeta. Oružje je postalo toliko snažno da u rukama bilo kojeg samovoljnog državnika, predstavlja smrt ili gubitak slobode. I kultura je u mnogim svojim plodovima postala bolesna. Umjesto da čovjeka izgrađuje i daje snagu za novo stvaranje, često ga truje i snižava do razine životinje. Istodobno se rađaju i parareligijske mračne sekte koje žele dokazati kako spasa zapravo vise i nema.
Vjerovali smo da će znanost riješiti sve probleme. Nadali se da će znanstvena otkrića čovjeku omogućiti takvo blagostanje da on neće imati potrebe krasti, ubijati, činiti zločinačka djela ili prezati za tuđom zemljom. Mislili smo da će životní standard čovjekove strasti toliko utišati da će čovjek biti uravnotežen te da će svakome dopuštati slobodu, samostalnost i originalnost. Držali smo da će čovjek biti toliko napredan da će sam sebi postati smisao. Tako smo počeli vjerovati u znanost ili, zapravo, u čovjeka znanstvenika, čovjeka stvaratelja kulture i politike. Tako je znanost postala ideologija. Počeli smo se vrtjeti u krugu, ušli smo u “circulus vitiosu”2s ili kako Nijemci kažu “đavolski krug” (“Teufelskreis”). A to znači ostanak unutar materije. Tako se čovjek našao zarobljen u svom vlastitom djelu i okviru svoje prirode. Umjesto vjere u Boga, koja mu je omogućivala da izađe iz toga začaranog kruga, on se našao zarobljen u svoj krug, vjerujući u vlastita djela. Umjesto da znanost bude znanje, ona je postala vjera. Znanstvenik i istraživač postao je vjernik i poklonik vlastita istraživanja. I zato su mu molitve i vjera postale besmislenima.
Tako se čovječanstvo na Zemlji našlo u djeliću svemira, zatvoreno u začarani krug. Kao što ne znamo što je izvan našega rođenja i što je izvan naše smrti, zatvoreni smo u krug omeđen zidom rođenja i zidom smrti, tako smo se našli omeđeni krugom vjere u znanost, u materiju, u vlastitu smrt i nevjere u Boga, vječnost i život vječni. Postali smo poklonici materije, a odbacili Božjega Duha. Na taj smo način zapravo ulli u smrt, a izašli iz Života. To je situacija suvremenoga čovjeka. Zaboravili smo da smo se jednoga dana spustili iz očinskog naručja iskonskog Boga te izgradili gradove i sela, kulture i civilizacije, religije i međuljudske odnose, države i nacije. Oslonjeni na svoja djela, prekinuli smo vertikalnu nit. Í našli se u vrtlogu vlastite smrti.
Znanost je dobra. Kultura, politika i civilizacija također. Pitamo se: kako je onda moguće da je upravo ta znanost gotovo uništila mogućnost ljudskog življenja? Kako to da je politika onemogućila skladne međunacionalne i međudržavne odnose, kako to da je bogatstvo zagušilo čovjekovo srce, da je kultura počela trovati čovjeka? Zašto čovjeka ubijaju vlastita djela? Zaboravili smo da osim prirodnih postoje i zakoni duha. Stroj djeluje savršeno i točno, ne pitajući ubija li čovjeka ili ga iscjeljuje. Politički zakoni sami od sebe funkcioniraju. U umjetnosti su boje i kistovi, zvukovi i pokreti dobri, no iza njih stoji netko tko će ih usmjeriti da služe dobru ili zlu. Drugim riječima, u svemu što smo stvorili manjka duh, manjka etika i moral, manjka čovjek ili – na kraju – manjka Bog.
Dok uz nagomilano oružje i neke državnike koji su se u suludoj oholosti osilili stojimo pred alternativom: smrt ili ropstvo, dotle nam duhovna dimenzija govori da postoji i treća mogućnost – promjena čovjekova srca, promjena u kojoj svi mogu biti slobodni. Potrebno je dakle dignuti pogled. Prirodni su zakoni i znanstvene metode dobri, ali im manjka druga polovica, a to je etička i moralna zakonitost. Strojevi i nuklearna energija daju nam nevjerojatnu energiju. No oni su još uvijek poput Pandorine kutije, koju smo otvorili i više ne možemo zatvoriti. Nikakvo čudo ako se mnogi učenjaci pitaju nije li treba zabraniti ostvarivanje tako opasnih energija. Oni govore da bismo time sačuvali okoliš te čovjekov zdravlje, mir, slobodu i blagostanje. No pitanje je bi li to zaista bilo rješenje. Znanost se mora razvijati, tehnika, kultura, politika također, kao i ostale grane ljudske djelatnosti.
No, samo takav materijalni razvitak nije dovoljan. Dokle god ostajemo u području materijalizma, dakle pomišljamo da sve funkcionira samo materijalno, dotle ostajemo za robljeni u materiju. Prirodnim zakonima treba dodati zakon duha. Zapravo, svim čovjekovim djelatnostima treba dodati Božju djelatnost. Čovjek je naime kao dijete kojem otac pušta da otkrije sve moguće sile i energije u području očeve pozornosti. On djetetu dopušta da uključi radio i televizor, da pokrene njegov automobil, da dodirne pokućstvo i stvari u kući, no sve se to dogada pod pozornim očevim pogledom. A to znači da u trenutku kad dijete počne rušiti stvari na sebe i oko sebe, kada počne dirati struju ili bilo što drugo što može uništiti njega ili kuću, nastupa otac i spašava ga. Drugim riječima: u svemu što radimo manjka Bog. Ili: u svemu što radimo treba nam čežnja, posljednja čovjekova nada. Bog. Bog je postao vapaj, on je postao čovjekova čežnja, posljednja čovjekova nada.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
