Piše: Marina Ćavar
Blagdan Svih svetih je prošao, razmišljam koliko sam svetih osoba u životu susrela?
Onih koje su mi promijenile život, samim svojim prisustvom, osmijehom, dobrotom…
Prva je bila moja majka. Nitko nije kao ona. Njena dobrota, ljubav, nježnost, podrška, njena hrabrost i odvažnost.
Vreće na tavanu pune knjižica Evanđelja, koje je dijelila braniteljima po rovovima za vrijeme rata.
Baka koja me je naučila kako postoji svijet svetih. Svaki dan bi me posjela na krevet, zagrlila i otvorila knjižicu sa svecima za svaki dan i govorila mi o svecu dana. Najviše sam zapamtila njen govor o sv. Stanislavu Kostki, jer je bio njen imenjak i zaštitnik. Ona mi je pričala i o misijama i o ocu Anti Gabriću.
Ana, moja rodica, prijateljica i školska kolegica, s kojom sam dijelila školsku klupu, od prvog dana osnovne škole. Njen osmijeh, dobrota, dječja zaigranost. I jedan dan kad je otišla. Utopila se u rijeci u godini kada je primila prvu sv. pričest. Gledam Anu, njenu sliku na grobu od bijelog mramora. Nasmijana, kao i uvijek. Palim svijeću. Zahvalna sam za njen kratki život. Toliko me je obogatila i ostavila svoje tragove…
Moj župnik i kapelan, i njihova daljnja rođakinja, domaćica Bara, postarija gđa kojoj smo mi djeca dolazili pomagati. Ujak i nećak, zajedno su služili u istoj župi. Kapelan je svaki dan ispovijedao i svaki dan propovijedao.
Svi pokojni… Učili su nas, odgajali, usmjeravali, sve s puno humora i ljubavi.
Profesorica iz informatike. Prvi put sam čula takav govor jednog profesora. Pun povjerenja u svoje učenike, vizionarski, svakog je gledala s poštovanjem i djeca nju.
Tomislav Ivančić, kad je nakon našeg prvog susreta rekao tajnici da nam svima kupi čokoladu, jer smo volontirali u njegovoj kuriji, za Međunarodni susret hagioterapije. Milica, Bosiljka… To je bio moj prvi živi susret s njim, dok nije stajao za ambonom. I vidjela sam da je „čovjek“.
I mnogi drugi…
Sastavljeni smo tako da se možemo ogledati samo u drugomu. Interpersonalni odnosi nas izgrađuju. Dobrota ostaje, ljubav ostaje, ljepota trenutka, neke geste, osmijeh u tami traje.
Nitko nije svet kao Stvoritelj, on je apsolutan u svim kvalitetama.
Samo ukoliko ostajem zagledana u svijećicu koja gori usred mraka, to svijetlo mogu prenositi drugomu.
Koji put ću izabrati?
Hoću li biti čovjek kojega će se drugi sjećati sa strahom i mukom, ili čovjek koji i dalje živi, kojega se rado sjećamo i koji obogaćuje i onda kada ga već odavno nema među nama?
Magistar religiologije, teolog i viši ekonomist. U braku. Ivančićeve seminare je pohađala još kao djevojčica s obitelji. Od drugog Međunarodnog studija hagioterapije uključuje se svjesno, u sasvim drugačiji pogled na svijet i društvo, te se kasnije priključuje ZMR, kroz polaganje ispita, slušanje seminara nove evangelizacije i praksu u Centru za duhovnu pomoć. Trenutno u zajednici djeluje kao evangelizator. U formaciji je za hagioasistenta.
