Voditelj i autor: prof. dr. Tomislav Ivančić
Specifičnost tih duhovnih vježbi je osobito praktična naglašenost vježbanja. Pod sintagmom „duhovne vježbe“ očito razumijemo da se radi o vježbanju naše duhovne duše.
Duhovnu dušu svakome od nas stvara Bog u trenutku začeća. Ta je duša izranjena grijehom i treba joj duhovna terapija. Duhovna je duša, pak, poput riznice u kojoj se kriju čovjekove vrhunske sposobnosti kao sjeme koje treba zasijati ili kao materijal koji treba razviti. U biti čovjeka stalni je razvoj, od malenog do odraslog čovjeka, od grešnika do sveca, od neukog do znanstvenog, od bolesnog do zdravog. Te se sposobnosti u nama mogu razviti kroz duhovni život i stalnu praksa
Isus traži da „vršimo“ Očevu volju, da „činimo“ ono što On zapovijeda. On kaže da Otac radi i On stalno radi, te da je bit našeg života stalni rad na sebi.
Pamćenje tijela
Suvremene neuroznanosti i filozofija otkrivaju nam da naše tijelo i duša pamte, upijaju znanja, pokrete, vrline, kreposti koje u njih unosimo.
Svet i vrhunski ne postaje se učenjem, nego vježbanjem.
Nećemo postati bolji time što smo savršeno izučili Katekizam, iščitali Bibliju i završili teologiju, nego ako smo ta saznanja proveli u praksu. Strpljenje se dobiva vježbanjem, čistoća duše također, sloboda od ovisnosti time da u sebi uvježbamo slobodu, kreativnost, ljubav Božju za nas i ljubav našu za druge. Monasi su u pustinji i strogim samostanima vježbali sabranost, molitvu, post, odricanje, dobrotu, radinost, ljubav i stalno učenje.
Vježbati život
U našem životu sve dobivamo vježbanjem. Vježbali smo govoriti, hodati, pisati, čitati, voziti bicikl, auto, motor, upravljati alatima i aparatima, trenirati sportove, raditi gimnastiku. Sve to nismo mogli raditi učenjem , nego vježbanjem. Možeš savršeno, do u detalje, poznavati bicikl, ali ga time nećeš znati voziti. Klavir se ne uči, nego vježba stalnim sviranjem. Te vježbe od čovjeka načine virtuoza.
Pokrenuti vjernike
Problem vjernika jest da svoju vjeru ne vježbamo. Čujemo propovijed, slušamo razmatranja i pouke, ali ne provedemo ih u praksu. To je kao sjeme koje je izgubljeno , a mi ostajemo na razini početnika u vjeri. Biskupi naglašavaju, a i pokoncilski pape, da naši vjernici ne poznaju vjeru. Oni cijeli život slušaju propovijedi, čitaju molitvenike i časopise, ali ništa od toga u njima ne ostane jer to nismo svjesno uvježbali; nije postalo naše svojstvo, naša sposobnost. Pamćenje je vrhunska sposobnost našeg tijela i naše duše. No, to treba unijeti u stanice tijela i sposobnosti duše, a to se događa praktičnim vježbanjem. Tad teoretsko znanje u nama postaje praktično, stvarno, vidljivo. Čovjek je cjelina od duše i tijela i sve što čovjek uči treba vježbanjem prijeći u tijelo. Inače se događa da različite negativne vježbe ulaze u naše tijelo i ubijaju život, stvaraju bolesti, vode u strahove i smrt. Epigenetika nas uči da u nama djeluje ono što praksom u sebe unesemo. Uneseš li drogu ili alkohol, bit ćeš ovisnik. Uneseš li vježbe u hrabrosti, odvažnosti, radinosti, slobodi i inteligenciji, bit ćeš takav. Bolje je jednu sposobnost uvježbati, nego stotine knjiga pročitati. Sv. Ignacije Lojolski zato je put prema savršenosti nazvao „prekrasnim vježbama“. Od njih ne smijemo praviti samo razmatranja, dakle spoznaje i teoretiziranje, nego spoznato u razmatranjima provesti vježbanjem u život.
Što vježbati
Vježbati treba šutnju, sabranost, ali i govor, razmišljanje, kao i strpljivost, poniznost, velikodušnost, dobrohotnost, blagost i vjernost. Vježbati treba disciplinu u lijeganju i ustajanju, u žilavu radu i izvršenju odluka i danih obećanja.
Takvo vježbanje usavršava čovjeka, približava ga Bogu, uči ga sve bolje moliti, sve upornije raditi, čini ga zdravim, čestitim, stvarateljskim drugim ljudima i osmišljenima u životu. Čovjek uveća svoje dostojanstvo i čast kad vježbanjem napreduje. Drugi mu se tad dive, a njega ispuni ponos, smisao, radost.
Hagioterapijske vježbe
Nema sumnje da je takav stav vježbanja i pamćenja velik put do zdravlja duhovne duše. U čovjeka treba terapijski unositi pozitivne slike, vizije, odluke, te ih uvježbavanjem učvrstiti. Tako zdravlje nadvlada bolest u nama, sloboda ovisnost, čistoća bludnost, smisao besmisao, život nadvladava smrt. No, da bi to pacijent mogao „uvježbati“, treba biti motiviran. A motivacija treba zračiti iz asistenta. Asistent to treba imati u sebi uvježbano. Neće netko tko ne zna voziti bicikl naučiti druge da ga voze. Samo tko dobro svira klavir, naučit će druge da ga sviraju. Samo će te sveti čovjek uvesti u svetost; iskusni vjernik koji prijateljuje s Isusom uvest će te u susret s Njime.
Dakle, duhovne vježbe nisu neki luksuz, nisu nešto za specijaliste, nego za sve ljude. Ali, one su osobito nužne za hagioasistente. Ako ih netko od njih izbjegava, sigurno nije sposoban za hagioasistenta. Čak i ako ih sluša preko CD-a, to nisu duhovne vježbe. Treba vježbati, a ne slušati i nešto naučiti.
Duhovne vježbe su, stoga, za cijelu Crkvu zapravo jedan model nove evangelizacije. Ali, one su za svakog čovjeka; kako bi iz sebe iskorjenjivao duhovne bolesti, zle navike, poroke, nestalnu volju, besmisao, depresiju, agresivnost, samosažaljenje i suicid. Osobito su neophodne danas nama u Hrvatskoj, kad nam se u škole uvodi razoran spolni odgoj, koji umnaža zlo, nemoć, navezanost užicima, ovisnost o tijelu, a to znači gubitak slobode i dostojanstva. Samo se dobrim može nadvladati zlo. Samo zdravljem bolest. Samo slobodom ovisnost. Samo prijateljevanjem sa Stvoriteljem može se stvarati bolje društvo, pravednije odnose, čovjekoljubivije ljude i napredak na svim područjima društva.
Trgnimo se
Antropološka medicina treba postati snažnija u javnosti; njezine informacije zalog su ljepše budućnosti, kvasac boljeg društva, čežnja svih ljudi. Dobri se moraju više angažirati kako bi svi ljudi saznali kako do misa, slobode i smisla. Treba u životu znati u svakom trenutku birati ono najbolje, što ostaje i kad sve nestane.
Uvježbaj u sebe ovo:
Bit će dobro.
Ja vjerujem i očekujem dobro.
Gospodine Isuse Kriste!
Ja sam zdrav.
Opraštam, oprostite mi.
Bog je moj otac.
Isus je moja sloboda.
Ja neizmjerno nadilazim samog sebe.
Za let sam stvoren.
Bit će bolje.
“Radost patnje” – Ljubav se ne može zaustaviti
