Na vježbama u bolnici sam svako jutro radila s dvoje djece koji su imali cerebralnu paralizu, a dečko je bio i slijep.
Tako su me nadahnjivala ta djeca. O kako sitne stvari su njih veselile. Kako su samo radosni.
Što je to što nas drži u zabrinutosti? Zašto ne možemo biti tako radosni?
Što to mene motivira i pokreće kroz dan?
Nešto svjetovno, kako ću odraditi neki posao ili još jedna prilika za približiti se Stvoritelju?
Kad je tijelo nemoćno sve je borba i obične stvari koje zdravi rade mehanički, napor su bolesnom. I da, u svoje snage i volju ulaže napor da bi osnovno uspio. Bore se za svaku kretnju, svaki rad. Većina stvari koje su ranije bile bitne otpadaju jer su teško izvedive. Postane ograničen. I kao da se ta kula u kojoj je zarobljen sužava i postaje tješnja, više sputava. Istovremeno unutra biva sve slobodniji.
Radost te djece tako privlači, svi su htjeli baš s njima razgovarati. Kao da su željeli dobiti dio onog što oni imaju.
Kao zdravi brinemo da ne bi postali bolesni. Bolestan nema više tog straha.
I zaista puno truda i napora ulažemo upravo u to da se ne razbolimo.
A onim nutarnjim duhovnim bolestima tako malo pažnje posvetimo.
Jedne nas odvode u zemaljsku smrt, druge u ontološku.
Opet ostaje pitanje što me to pokreće u danu i koji mi je prioritet?
Tu ću dan i utrošiti
Kako biti vjeran kad je teško? Kako nositi svoj križ i zaroniti dublje? Na ova i mnoga druga pitanja će nam dati odgovor iz prve ruke Lucija Vuksan Ćusa. Koja je jedna kreativna i talentirana osoba, ujedno žena i majka, poduzetnica te članica zajednice Molitva i Riječ u četvrtoj točci formacije. Luciji se život promijenio preko noći, što se dogodilo i kako je sada moći ćete saznati i pratiti svakoga petka na našem portalu.
