Piše: Marina Peterlin
Sve me mile adventske pjesme podsjećaju na to da si, Marijo, kao svaka trudnica, bila zabrinuta pred velikim događajem koji te čekao na kraju devetog mjeseca, koliko si u svojem krilu nosila malog Isusa, budućega Spasitelja svijeta. Jesi li vjerovala da će se Josip pobrinuti za sigurno mjesto za porod? Ili si se u svemu oslanjala na Nebeskog Oca koji je i sam u tebe imao ogromno povjerenje? Nisi se samosažalijevala. Naporan put završio je sretnim plačem novorođenčeta i pjesmom anđela s neba. Jesi li već tada, povijajući ga u pelene, mislila kako ćeš ga odgojiti i koliko će se razlikovati od vršnjaka?
Sviđa mi se kako nisi smatrala da zaručniku Josipu moraš razjasniti Isusovo jedinstveno začeće. Prepustila si to Stvoritelju koji je povjerio anđelu da Josipa u snu utješi i umiri: bit će zemaljski otac budućeg Mesije. Mislim da i mi nikome ne možemo protumačiti zašto si baš u ovu karizmu pozvao nas, a ne naše ukućane ili prijatelje. Ne trebamo se opravdavati kad zbog sudjelovanja na Seminarima nove evangelizacije moramo propustiti druženja s rodbinom, poneki izlazak, pa čak i angažman u župi.
Moja je svekrva Olga pred operaciju ležala na bolničkom stolu i anesteziologinja ju je pitala poznaje li neku profesoricu Peterlin. „Da, to mi je snaha.” I tako je tri minute prije operacije saznala kako je ta liječnica u molitvenoj grupi koju sam vodila s kolegom iz Zajednice. Vratila je izgubljeno dostojanstvo, oslobodila se strahova i tjeskobnih briga te zavoljela sebe i približila se Kristu koji liječi sve rane i pomaže joj da bude vrhunska liječnica. Kako jednostavno! Bog je našao simpatičan način da me zaštiti te mojoj svekrvi objasni karizmu ZMR-a i moju službu u njoj. Nisam to morala sama učiniti.
Koliko je puta moj suprug preuzimao brigu oko naše djece kako bih mogla biti suvoditeljica na Seminaru nove evangelizacije ili suradnica na Studijima hagioterapije i evangelizacije koje je vodio profesor Tomislav Ivančić. Nisam ga to morala zamoliti. Kao da ga je Netko odozgor pripremio na to. Često sam čula Isusove riječi: „Ti se brini za moje, a ja ću se brinuti za tvoje!” Često bih se vratila kući nakon te službe i čula kako je našoj kćeri prošla prehlada, kako su dečki „čudesno i iznenada” pobijedili na utakmici, kako se Brižni Otac pobrinuo za financije…
Reci, Marijo, jesi li i ti ponekad osjećala kao da imaš dvostruko državljanstvo: pomagala si rođakinji, šetala s prijateljicama, kuhala, plesala i smijala se, a u isto vrijeme pripadala si Božjem kraljevstvu – prebirala si u sebi sve te izvanredne događaje oko svojega sina koji je rastao i, čineći dobro, svakim se danom približavao patnji na križu. Nisi Boga koji te izabrao gnjavila pitanjima.
Kad si jednom dobila odgovor na upit: „A kako će to biti?”, prigrlila si odgovor i prepustila se.
To nam želim ovog Božića: zagrliti u sebi Novorođeno djetešce i prepustiti se u ruke Nebeskog Oca koji ne odustaje od svojeg poziva upućenog nama. Nastaviti hodati, ne po pustinjskom pijesku, nego u karizmi u koju nas je smjestio da s Njim izgrađujemo bolji svijet.
