Tomislav Ivančić, iz arhive transkripata.
Posljedica istočnoga grijeha je sveopća krivnja. Kad se kajemo, osjećamo krivnju; ne samo oni kojima su roditelji govorili da su krivi. To je na zemlji općenito zlo. Strahovito je teško povjerovati da nam je oprošteno.
Krivnja nas udaljuje od postojanja, krivnja udaljuje od ljudi, jer krivnja nam ne dâ da idemo na oči ljudima, jer mislimo da vide naše krivnje. A zlo je u tome što, i kad se pokajemo, mislimo da je krivnja tu, vjerujemo u nešto čega nema. Zato krivnje treba temeljito liječiti.
Nije uvijek savjest ona koja nas opominje i koja stvara krivnju u nama, pogotovo koja stvara osjećaj krivice i grižnje savjesti, nego većinom zlo.
Najteže su lažne krivice; nismo krivi, a osjećamo se kao da smo krivi. Možda nije bio nikakav grijeh, a mislimo da je bio teški grijeh, jer đavao je lažac i tjera u krivnju. A kad stvar ispitujemo, vidimo da nismo grješni, to je đavao koji došaptava. Može preko fizikalnog i biološkog svijeta, ali ne može preko duhovnog.
Treba zlo dakle odvojiti od čovjeka, a to znači čovjeku pokazati da je zlo bolest, a ne njegova krivica i prestati optuživati čovjeka, prestati čovjeku stalno krivnje nametati, jer čim ga okrivimo, time ćemo ga ubiti prije ili kasnije.
Kako se osloboditi krivnje?
- Tako da najprije počnemo činiti dobro, bar nekom, i tad ćemo osjetiti da je krivnja sve slabija; polako je na neki način „ubijati”. Krivnja postaje malena, a dobra djela velika.
- Tako da oprostimo onima koji su nas povrijedili, jer onome tko prašta oprošteno je.
- Tako da se vidimo u ulozi desnog razbojnika ili izgubljenog sina.
- Tako da razmislimo o svojim krivicama i da gledamo kako kapljice Isusove krvi padaju na svaku krivnju i gledamo kako krivnje nestaju.
- Tako da vidimo sebe u toj krivnji, kako smo se sakrili u ranu Isusovu. To je terapija sv. Bernarda, koji kaže: „Da ne znam kakav grijeh imam ja ću se sakriti u Isusove rane i znam da su te rane nastale zbog mene, on se dao raniti da ja znam koliko me voli, njegove me rane uvjeravaju da me voli i da sve krivnje može izbrisati”.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
