Davor 23.8.1980
Priča mi prijatelj zamišljen: “Vječito sam raspet.
Ne mogu prestati stvarati. Kad ništa ne radim, neke
se tajnovite rijeke u mene slijevaju. Dok pišem, nikad
prestao ne bih. Ne mogu mirovati. Čini mi se, u grob
bih se srušio.’
Odakle taj nemir? Upitam svoju dušu: Gdje je tvoj
mir? A ona mi se smiješi, pa me dirne u srce, pa mi se
nasmije. Kad ne shvatim, ona zaplače kao rastuženo
dijete na koljenima oca. Je li uspjeh taj mir? Niječno
odmahne glavom.
Jesu li žena i djeca taj mir, dušo moja? Ona,
smiješeći se odmahne glavom. Jesu li dom, prijatelji,
šetnja i slava taj mir? Ona šuti. Ima li ga ova zemlja?
Pitam svoju dušu tražeći spokoj i svoje mjesto pod ovim
suncem.
Duša mi je bezdan, a oči beskraj motre. Ovdje sam
ali mi se duša upućuje prema nebu. Zlo me muči, ali
se nevinost odupire blatu i tako koračamo prema
horizontu zemlje. Dan za danom prolazi.
A što dolazi?
Život u izobilju. Tako nas poučava Isus iz Nazareta
Danas možeš dan provesti s Njime.
