Snaga povjerenja u Dobrog Oca

Piše: Ljerka Jurkić

1. Zlo je manjak dobra

Svjedoci smo globalnog zla koje napada čovjeka, mnogi kažu, jače i sveobuhvatnije nego ikad u povijesti čovječanstva. Nakon više od dvije godine pandemije i zastrašivanja putem medija i stožera diljem svijeta, trenutno smo suočeni i s vijestima (koje doduše ne možemo čuti u medijima) o brojnim neželjenim učincima cjepiva.

No, to nije sve, dok gledamo ratna stradanja u Ukrajini, suosjećajući s ljudima koji ga sigurno nisu željeli, pitamo se sa strepnjom kamo to sve vodi?

Mnogi govore o ekonomskom kolapsu koji će uslijediti, zatim klimatskim promjenama koje interesne skupine umjetno izazivaju. Stručnjaci istražuju i neobične pojave na nebu, osobito štetno zaprašivanje zemlje i ljudi, opažaju brojni i štetnost 5G mreže po prirodu i ljudski život. Najavljuje se i stvaranje digitalnog identiteta. 

Ukratko, čini se da je u tijeku pokušaj stvaranja nekog novog čovjeka i njegova okruženja na zemlji. Uostalom, već smo duže vrijeme suočeni s pokušajima razaranja obitelji i čovjeka na sliku Božju stvorenog: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.“ (Post.1, 27)

Među narodima svijeta vlada silna nesigurnost i strah, doživljaj izručenosti zlu i nemoći da mu se suprotstavimo i odupremo. Unatoč dosad neviđenim brojnim prosvjedima širom svijeta, pravnim procesima, reakcijama znanstvenika koji nemaju pristup medijima, kao i brojnim istupima liječnika i drugih, druga strana kao da to ne čuje, a druga strana su zapravo vlade svih zemalja i sve državne institucije. 

Što nam je činiti? Komu se obratiti? Ima li netko tko može zaustaviti rat protiv čovjeka? Gdje da se sklonim od ovog zla? Ne mogu pobjeći iz vlastite kože, a ni iz ovog povijesnog trenutka. Na Zemlji sam i nemam kamo. Mogu od rata u jednoj državi još i pobjeći u neku drugu zemlju, ali kamo kad zlo kao sad zahvati cijelu našu kuglu? Čini se da nema izlaza…

Da, tako se čini dok god je čovjek zagledan u manjak postojanja! No, koliko smo puta čuli da zlo ne postoji, da je ono zapravo manjak dobrote?!

A ima li onda Netko tako apsolutno dobar i tako snažan da nam pomogne? Ako ima, kako se povezati s Njim?

2. Dobrota je bit postojanja

Filozofija govori o Bitku koji je dobar, lijep, istinit i jedan. Bitak je zapravo samo postojanje, a sv. Pavao kaže: „ U Bogu živimo, mičemo se i jesmo!“  Prema tome, mi smo u dobru. Bit postojanja je dobrota. Ne treba bježati sa Zemlje, potrebno je samo sjetiti se tko je stvorio tu kuglu i čitav svemir o kojem taj mali čovjek tako malo zna. Tko je stvorio zakone u prirodi koje čovjek u svojoj naivnosti pokušava promijeniti?  Tko je izumio život na toj Zemlji? Tko je htio da čovjek bude iznad svih drugih stvorenja na Zemlji i da njome upravlja?

Tko je tebe htio i želio? 

Potrebno je danas više nego ikad sjetiti se da ova Zemlja nije prepuštena na milost i nemilost nekim umišljenim „moćnicima“ svijeta. Čovjek nije napušten i ostavljen da luta u strahu od vlastite krivnje i zla. U dnu svega postojanja je dobrota. U svakom od nas je Dobri Otac koji čeka da mu se poput izgubljenog sina vratim. Otac je to čije nam lice otkriva povijesni Isus iz Nazareta! Otac koji ne može ostati gluh na naše prošnju, kaže Isus, ne može ne brinuti o nama, vrjedniji smo mu od vrabaca koje hrani i poljskih ljiljana koje tako lijepo odijeva!

No, lako je sve to čuti i znati…. ali, kako se u to uvjeriti?               

3. Kako do iskustva Dobrog Oca?

Vrijeme je da ozbiljno uzmemo Isusa koji kaže: „Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini…“ ( Iv, 4,23).

Pomaže i istina da je zapravo svaki čovjek svjestan da Bog postoji. On ga otkriva ne samo u svemu stvorenom oko sebe nego i u samom sebi. Očev je dah u nama od začeća, On nas je satkao u majčinoj utrobi, kaže psalmist.

Čim se podignem na razinu duha, s Njim sam, čim mislim, govorim i odlučujem se za dobro, na Njegovoj sam frekvenciji.

Kako se podići na razinu duha?

Najprije se sjetim da sam osoba, dođem k sebi iz rastresenosti i zagledanosti u negativno. Tu, kako otkrivaju i neki neuroznanstvenici i, naravno, naš pok. prof. Tomislav Ivančić, pomažu pitanja poput: tko sam zapravo ja, otkud dolazim na zemlju i kamo ću jednog dana otići? Čija sam ja? Tim i sličnim pitanjima događa se u meni podsjećanje na istinu koju zbog otuđenosti od sebe neprestano zaboravljamo. Na ovaj način prestajemo bježati i suočavamo se sa sobom. Kako kažu neuroznanstvenici, na psihičkoj razini čovjek bježi od sebe, a pitanjima se vraća stvarnom sebi, jer bit je čovjeka duhovna dimenzija, to je ono što ga čini čovjekom. Dok smo samo na psihofizičkoj razini, mi ne živimo i ne razvijamo sebe kao čovjeka, zato smo nesretni, upadamo u razne patnje, ovisnosti, strahove i druga zla.

4. Spasonosni susret

Kad vidim sebe u patnji bilo kakvoj (a svi smo mi na zemlji patnici), i svjesno stanem takva kakva jesam pred sebe i potom se sjetim da ima Netko tko je mene htio i želio, Netko tko zna za mene i ako ustrajem u tom povratku u sabranosti i istini, negdje u svom središtu, u dubini sebe, čut ću riječi koje će me osloboditi:

„Ne boj se, jer ja sam te otkupio;
Imenom sam te zazvao: ti si moj!“ (Izaija, 43)

Upravo sam ovih dana, prestrašena vlastitim grijesima i krivnjom, podsjećala se na tu istinu. Nekoliko sam puta ponovila ovu svetopisamsku riječ i nakon nekog vremena čula sam je posve osobno: pa to meni osobno govori moj Otac! Bilo mi je kao da sam se vratila iz neke tuđine u topli roditeljski dom. Mir! Mir! Mir i sloboda!!!

Sva radosna nastavila sam… više se nisam morala truditi, jednostavno sam postala svjesna da je Otac dobar i da ne gleda moje grijehe, nego mene:

„Jer dragocjena si u mojim očima, 
Vrijedna si i ja te ljubim!
Ne boj se, jer ja sam s tobom.“  

Vidjela sam nekako iznutra da je On uvijek zapravo sa mnom, oduvijek, i sad, i uvijek će biti. Osobito sam gledala kako je u teškim trenucima moje prošlosti bio sa mnom, zatim kako neke moje propuste i promašaje On ne vidi kao ja strašnim. Ne, On će sve izvesti na dobro kad sam s Njim povezana. Čim mu se vratim uvijek iznova, Njegova vjerna ljubav mijenja moju egzistenciju i nikakvo mi zlo, moje ili tuđe, ne može više nauditi. Sigurnost! Sigurnost! Sigurnost i radost djeteta koje je pronašlo sebe u Očevu zagrljaju! 

Ponovno iskusih da smo na psihofizičkoj razini uvijek lako prevareni i udaljeni od Istine. Emocije i razum ne dolaze do punine života, smisla, istinskog dobra i ljubavi… “Duh je onaj koji oživljava…“, rekao je Isus.

Ipak sam zapitala, s ostatkom neke strepnje u sebi: „A što će biti sa mnom? Što me čeka? Što sve nas čeka na zemlji?“

„Evo, činim nešto novo: već nastaje. 
Zar ne opažaš? Zar ne opažate?“ 

Zagledah se u to obećanje poput djeteta kojemu dobri Otac pokazuje da je njegov život prepun perspektive i da sva Zemlja, svi narodi svijeta i baš svaki čovjek stoji u Njegovoj sigurnoj ruci. 

Jer:

„Može li žena zaboraviti svoje dojenče,
Ne imati sućuti za čedo utrobe svoje?
Pa kad bi koja i zaboravila,
Tebe ja zaboravit neću nikada.“ (Izaija, 49)

Snaga povjerenja u Dobrog Oca prevladala je i u meni pobijedila i moju zloću, ali i zlo svijeta oko mene. Uvidjeh ponovno da bolji svijet počinje u meni, u svakom od nas, i to onog trena kad se okrenemo i zaputimo Ocu na razini duha. On nas uvijek čeka raširenih ruku i sve nam okreće na dobro!

„Potrebno je biti svjestan da je dobrota jača od zla, da je ljubav jača od mržnje, da je Bog jači od čovjeka.“ 
(Tomislav Ivančić, Antropologija, patologija, terapija, str. 47.)

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Budni budite