Utorkom od 19.30 do 21.00 sati putem platforme Zoom, jedinstvena prilika za duhovno ozdravljenje i osobni rast kroz kršćansko-antropološki pristup.
Susreti su otvorenog su tipa i besplatni za sve zainteresirane.
Kako bi sadržaj bio dostupan široj publici, susreti se održavaju na hrvatskom jeziku uz simultani prijevod na engleski, njemački, ukrajinski i poljski jezik.
Prijave su otvorene i mogu se ispuniti putem obrasca: Prijavi se ovdje.
Za one koji žele odgovarati na postavljena pitanja i aktivnije sudjelovati.
Za one koji ne mogu sudjelovati putem Zooma, susrete je moguće pratiti i uživo na YouTube kanalu Zajednice, na poveznici: YouTube prijenos.
Za to se trebate pretplatiti na naš kanal i stići će vam obavijest.
,,Povjerenje je nježna biljka”, rekao je von Bismarck. Ako ga se razori neće se uskoro vratiti. Iz same riječi povjerenje znači nekome pristupiti po vjeri. Vjera je čovjekova sposobnost da se osloni na drugog čovjeka bez straha da će ga on oštetiti ili uništiti. Ili, vjera je sposobnost u drugom čovjeku osjetiti dobrotu i ljubav na koju se onda može osloniti. Povjerenje nije prvenstveno nešto razumsko, nego rezultat jedne druge čovjekove nutarnje sposobnosti i nekog drugog organa različitog od razuma. Razum naime zna, on se treba uvjeriti argumentima, ali povjerenje vjeruje, ono zna na neki drugi, nutarnji način.
Zato dijete bez ikakvog razmišljanja ima sigurnost da ga majka voli. Ono bez ikakvih razumskih argumenata osvaja svijet i sve više ima povjerenja najprije u zipku, onda u naručaj oca, braće, sestara, rodbine, a onda u svoju sobu dok zatim ne povjeruje ulici, automobilu, tramvaju, brojnim lju- dima na ulici, u nekoj sveučilišnoj auli ili u školi i konačno Bogu. Povjerenje je stoga rezultat jedne nutarnje spoznaje, jednog intuitivnog dodira druge osobe u kojoj čovjek osjeti sigurnost i simpatiju prema sebi.
To je povjerenje sigurnije što je čovjek manji. U djetinjstvu čovjek ne razmišlja puno o ljudima i stvarima, on jednostavno s prepunim povjerenjem ulazi u sve predjele, dodiruje sve stvari, sve želi proučiti, sve staviti u usta i svim ljudima doći ususret. No, kad čovjek odraste tada počinje razmišljati, tada doživi neuspjehe, netko ga udari ili okrade, netko ga izruži ili predusretne, netko pokazuje prema djetetu nesimpatiju. Ili, pak, dijete vidi na televiziji ili u životu kako je netko pao, nekoga su ubili, drugoga osudili, netko doživio nesreću, a drugi ostao u logoru. Tako u čovjeku raste nepovjerenje prema njegovoj vjeri, prema tom nutarnjem organu po kojem čovjek druge ljude “pipa”, spoznaje iznutra i na njih se osloni ili ih se čuva. Također čovjek počinje razumski razmišljati i onda odvaguje argumente je li nešto dobro ili zlo, treba li nekom povjerovati ili ne, i tada se oslanja na to i prema tome onda ne da svom nutarnjem osjetilu da ono samo sudi, nego razum pokušava preuzeti taj sud. Stoga su naši sudovi o ljudima redovito krivi.”
Tomislav Ivančić
