Piše: Nada Ivošević

Ljudi svakodnevno pričaju o nesreći, tuzi, bolesti i patnji, toliko mnogo da bismo mogli ustvrditi da je patnja neizbježni sastojak života. Upitajmo se, stoga, učimo li u patnji bitne životne lekcije dobivajući nevidljive blagoslove Neba? Je li tuga sastavni dio života? Razlozi za tugu i patnju sigurno postoje i oni imaju svoj uzrok. Duhovne boli upozoravaju da zlo čovjeka izbacuje iz transcendentala, iz postojanja te da on čini nešto krivo u svom životu. Kako prihvatiti tugu i transcendirati depresivnu patnju? Jesu li depresija i patnja put kojim se približavamo Istini?

Crna žuč

Depresija je stara koliko i čovječanstvo, opisuje se i u Bibliji. Ubraja se, ne samo u najranije opisane bolesti u povijesti medicine, nego i u najčešće psihičke poremećaje današnjice. Sama riječ „depresija“ podrijetlom je iz latinskoga jezika – latinski depressio dolazi od deprimere, što znači potisnuti, pritisnuti, udubiti ili potlačiti. Depresija je, također, uobičajeni naziv za jarak ili udubljenje u zemlji. U financijskom svijetu označava razdoblje ekonomskog pada. Hipokrat ju je opisivao u Corpus hippocraticumu kao melankoliju (napad tjeskobe, straha i umora), odnosno crnu žuč (od grč. melan za „crno“ i cholia za „žuč“).

Biblija, također, govori o Šauoloj depresiji koja ga je dovela do samoubojstva, o Nabukodonozorovoj teškoj depresiji i o Ilijinoj u Starom Zavjetu. U Novom Zavjetu istaknut je lik apostola Pavla koji je po svojoj naravi bio sklon depresiji. Tu stranu apostolove osobnosti živopisno je oslikao Romano Guardini u knjizi Isusov lik u Novome zavjetu. Pisac 31. psalma sigurno je znao što je depresija, što je i izrazio kroz riječi: „Smiluj mi se, Jahve, jer sam u tjeskobi, od jada slabi mi oko, duša i tijelo. Život mi se troši u gorčini, ljeta moja u jecanju. U muci mi se iscrpila snaga i kosti su moje klonule.“ (10-11) Dakle, depresija napada čak i kosti pisaca psalama. Interesantno je da psalmisti već tada znaju da su naše tijelo i duša jedno, da je duhovna bol istovremeno i tjelesna bol.

Iako su depresija i panični poremećaji bolesti suvremenog svijeta i modernog načina života, za potištenost i melankoliju znali su i Vincent Van Gogh, Isaac Newton, Ludwig van Beethoven, Abraham Lincoln, Winston Churchill i drugi. I još mnoge druge poznate osobe mučila je depresija i poremećaji raspoloženja. Neki su zbog toga izgubili živote, a drugi su ih uspjeli izgraditi usprkos depresivnim stanjima.

Švicarski psihijatar, dr. Daniel Hell, smatra da je u današnje vrijeme neukorijenjenost ta koja ljude čini depresivnima. Naime, depresija se jednako javlja i kod ljudi koji žive izrazito miran život. Sve veća mobilnost i moderni stil života vode k tomu da se ljudi osjećaju neukorijenjeni. Čudan ih nemir tjera za uspjesima i nagradama, za prvim mjestima, pohvalama i častima. Imamo automobile, avione i brza prijevozna sredstva, a sve nam se više nekuda žuri. Nigdje se više ljudi ne mogu osjećati domaćima, a ukorijeniti se i znati postaviti granicu znači postojati.

Životna harmonija nastaje upravo kad smo u direktnom kontaktu s tom granicom, ukorijenjeni u duhu.

Neukorijenjenim načinom života gubi se, ne samo izvanjski, nego i onaj unutarnji zavičaj. Depresija je često krik duše za pomoć za zdravim korijenima, za temeljem na kojem je moguće graditi život i za zavičajem u kojem ćemo se osjećati sigurno i uspravno, kaže dr. Hell. Moderni čovjek našao se u suprotnostima, stoga je prestrašen i živčan te duhovno smeten. Boji se samoga sebe.

Depresiju stoljećima pokušavaju opisati i razumjeti mnogi filozofi, teolozi i liječnici. Ona je više od tuge i smetenosti, u njoj čovjek iskušava strahotu kojoj ne zna imena i ne usudi je se izreći. Bolest nas potiče da tražimo pomoć, a često nam nedostaje bilo kakva duševna energija. Želimo promjenu, a potajno je se plašimo. Volja za promjenom naša je velika pokretačka snaga i odlučujuća za izlječenje.

Kad se radi o bolesnom, turobnom i neveselom životu, kao kardinalno nameće se pitanje: „Želim li ja ozdraviti?“

Moja priča

To pitanje visilo je i nada mnom dok sam prolazila kroz vlastito iskustvo depresije. Rođena u siromašnoj obitelji, od ranog djetinjstva suočavala sam se s raznim emocionalnim i mentalnim izazovima. Zbog egzistencijskih prilika, godinu dana živjela sam 300 km udaljena od roditeljskog doma. Kroz daljnje odrastanje uslijedile su mnoge stresne i traumatične situacije. Potom razočaranja u braku, porod, ratne prilike… Iritirajuće izvanjske situacije i sve veća duhovna okrnjenost tjerali su me u bijeg od života u razne bolesti, funkcionalne i organske naravi. Bijedan i bolestan život doimao se kao dobar model za nadomjestak manjka pažnje i suosjećajnosti. Brojna razočaranja slabila su duh i volju dovodeći moj život do potpune ispraznosti. Životni usponi bivali su prestrmi, koraci slabašni i teški, a hod sve nesigurniji i naporniji. Život sam doživljavala do krajnosti teško, naporno i neugodno.

Činilo se da će me emocionalni i mentalni izazovi s kojima sam se suočavala dotući. Zapadajući u sve češća tjeskobna stanja tama se spuštala u moj život bez da sam je pozivala. Nenadno me potresao žestok depresivni napadaj. Osjećaj ustrašenosti i straha sve do panike uz psihomotornu napetost i unutrašnji nemir te osjećaj da ću „eksplodirati“ obuzeo bi me iz nutrine i bez vidljivog izvanjskog uzroka. Na psihijatrijskom odjelu u mjesnoj klinici kojoj sam se obratila dijagnosticirali su panično depresivni poremećaj. Sama pomisao na vlastitu ništavnost i mogući gubitak vodila je prema osjećaju propadanja i gubitka tla pod nogama. Depresivne epizode gotovo su me sasvim paralizirale. Panično sam tapkala u mraku i pokušavala pronaći sebe.

Napadaji i osjećaj gubljenja razuma javljali su se i uz psihoterapijsku i antidepresivnu terapiju. Toneći sve dublje u depresivnu tamu, u plimi sapinjućeg straha, jedina moja nada bila je u Stvoritelju.

U najdubljoj tami duše, na samom dnu dna, u mojoj svijesti, ostao je još samo Bog, a u srcu molitva: „Predajem ti se potpuno.“, „Oče, otkloni sve ono za čim sam žarko žudila, a možda je postalo uzrokom ove tame.“ Tako bih dugo ponavljala te riječi dok me ne bi preplavio mir. I pitala sam se: „Zašto ja? Iz kojeg razloga? Hoće li se svjetlost života vratiti u moj turobni i mračni život?“

Iako sam tada vjeru živjela bez većeg razumijevanja, samo tradicionalno i intuitivno, u najdubljoj boli uspjela sam u svoj život dozvati Izvor života, Bitak kao živu osobu. Tek kasnije postala sam svjesna istine sadržane u rečenici koju sam negdje pročitala: „Vjera me nije oslobodila straha, no strah me je natjerao da vjerujem.“ Nakon toga i moj se tradicionalni pristup vjeri promijenio; postao je dublji, smisleniji i nanovo oživljen.

U potpunom predanju Nebeskom Ocu ugledala sam svjetlo na kraju mog depresivnog tunela. Duboki jaz koji je ispunila depresivna tama i bolnu odijeljenost duše od Izvora premostio je On koji je apsolutni izvor života, uz moju volju i suradnju. Upravo na toj premosnici, u ozračju Njegove ljubavi, mogla sam vidjeti sebe, obasjanu svjetlom nove spoznaje te u intimi tog prostora učiniti životni zaokret. Dotaknuta „Božjim svjetlom“ mogla sam jasnije vidjeti i spoznati istinski svijet i život, izvan sebe i u sebi.

To je bio i novi početak, početak mog rada na sebi. Iskorakom u novu životnu dimenziju jačale su moje duhovne snage, a liječničku sam terapiju ubrzo u potpunosti prestala koristiti. Probuđena volja vodila me novim spoznajama, a vjera u uspjeh budila je novu nadu i povjerenje. Radost i mir polako su se nastanjivali u srcu dok sam obogaćivala svoje znanje čitajući duhovnu literaturu. S oduševljenjem sam kucala na mnoga vrata tražeći zadovoljavajuće odgovore na moje dileme i brojna pitanja. Stvoritelj je brižno usmjeravao moj hod i jačao mi nespretan korak. Put mog izlječenja i izlaska iz depresije, otprije 10 godina, zapravo me vodio ravno ususret antropološkoj medicini i hagioterapiji.

Zakonitosti duha i vlastito iskustvo iscjeljujućeg djelovanja hagioterapijskih lijekova iskusila sam primjenom istih u konkretnim životnim situacijama. Koristeći hagioterapijske maksime: „Ja vjerujem.“, „Ja mogu i ja hoću.“, „Dobro uvijek pobjeđuje.“, „Nikada nisam sama.“, „Stvoritelj je uvijek sa mnom.“, „Na Njegovu se snagu uvijek oslanjam.“, „S Njim sam u cijelosti sigurna.“, „Zdrava sam, zdravlje je jače od bolesti.“, „Oče, ti si tu.“… pritjecala je nova živost i sigurnost u moj život.

U svoje duhovno srce svakodnevno sam unosila pozitivne misli, riječi i djela, gradeći tako svoj novi unutarnji svijet. Postupnim otkrivanjem i razumijevanjem duhovnih kvaliteta i talenata, u sebi i oko sebe, postala sam svjesna dragocjenosti i vrijednosti u Stvoriteljevu miljeu postojanja, kako svoje, tako i svakog drugog čovjeka ponaosob, bez razlike.

Probudila se i svijest o mojoj osobnosti, dostojanstvu i originalnosti. Proces opraštanja članovima obitelji, od kojih sam doživljavala neprihvaćanje, s razumijevanjem da praštanje oslobađa i ozdravlja, iscijelio je naše obiteljske odnose. Hagioterapijskim hodom izrastalo je i moje „novo srce“, ispunjeno ljubavlju i povjerenjem u dobrotu, istinu, ljepotu i zajedništvo s drugima. U svakom trenutku, sa svakim novim danom ispočetka, rađala se u meni svijest o temeljnoj istini, o putu prema duhovnom zdravlju, a to je: spoznaja, odluka, djelo.

Polazeći na hagioterapijski studij, slušajući brojne seminare prof. dr. Tomislava Ivančića te prateći suvremena medicinska dostignuća na području duha, stjecala sam novo znanje i jasan uvid u duhovnu dimenziju. Radost je iskusiti istinu da stečeno znanje pretočeno u praksu donosi sigurne plodove prosperiteta. Antropološka medicina i dalje je moj najveći izazov, a postala je i stil mog života. Velika je zahvalnost i blagoslov iscijeliti svoju dušu i moći pomagati „bližnjemu“ u potrebi duhovnog zdravlja.

Naša duhovna duša naš je prioritet

Izlazak iz depresije postoji. Imajte hrabrosti prihvatiti bol duše, vjerovati u njezinu poruku i razloge. Stavimo svoju duhovnu dušu u prioritet jer ona je nositeljica života. Ona nosi naš „vječni“ jedinstveni duhovni potpis, ona čuva jedinstvo i cjelovitost naše duhovne forme i drugih životnih razina. Zahvaćeni strahom i duhovnom boli „branimo“ se od života, od prihvaćanja i primanja ljubavi. Bojimo se sebe i novog drugačijeg života. Bojimo se smrti, smrti života kakvog sada živimo, tj. plašimo se da ćemo s njime i sami umrijeti. No, ne umiremo mi, umire samo naše lažno ja, naš ego, a kad ego umre, tek tada istinski počinjemo živjeti. Svatko od nas ima snage i energije to promijeniti ili prihvatiti.

Mnoge psihosomatske bolesti mogle bi se pojasniti manjkavim i okrnjenim čovjekovim duhom te prekinutom niti kojom smo bili vezani uz Bitak. Taj nedostatak ne možemo nadomjestiti prividom života, nego samo onom duhovnom stvarnošću koju je zlo u nama umanjilo. Primjerice, ako je zlo razorilo cjelovitost organa ljubavi, to se u nama očituje fenomenom mržnje i taj „zrakoprazni prostor“ ili „rupu“ gdje se mržnja ugnijezdila može ispuniti čista i bezuvjetna ljubav. Ljubavlju se mržnja liječi – staro je pravilo. Ako mržnji dodajemo mržnju, ona nikada neće prestati. Na taj način „sjeme mržnje“, zlo, umnaža se, oduzimajući od nas našu duhovnu snagu i duhovni život.

Duhovno zdrav život i osmišljena patnja vode nas korak bliže mudrosti i zrelosti. Duhovno zdrav čovjek dostojanstven je, izvor je ljubavi, odraz dobrote, ljepote, istine i cjelovitosti.

Lijepa riječ, osmijeh, zagrljaj ili pružena ruka ponekad za naš život i zdravlje mogu učiniti više od bilo kojeg lijeka koji će nam liječnici propisati. U depresiji sam iskusila da se u svakoj boli nalaze skrivene zakonitosti i blagoslovi, da svi naši problemi žele biti shvaćeni i u dubini življeni, a da probleme koje imamo u životu treba shvatiti kao zahtjev da sami sebe liječimo i mijenjamo. Sukobi, rastajanje, medikamenti i razni „ovisnički dopinzi“ nisu rješenje, nego odgoda ozdravljenja. Riznica zdravlja, harmonija odnosa, mira i ljubavi, skrivena je duboko u našoj duhovnoj dimenziji; ne negdje u svemiru, ne izvan nas, ona se nalazi u nama! Potražite put koji vodi u vaše dubine, otkrijte Nebo istinskog života, otkrijte i upotrijebite duhovni potencijal kojim možete ozdraviti i izgraditi novoga sebe i zdravije međuljudske odnose.

LITERATURA
Usp. TROBISCH, Walter: Voli samoga sebe, Zagreb, 1990, str. 46–47.
Usp. ANSELM Grün, Putovi kroz depresiju, Slavonski Brod, 2009, str. 90.
ŽARKO Trebješanin, Rečnik psihologije, Beograd 2008, str. 76, 265.
TOMISLAV Ivančić, CD Drugi međunarodni studij hagioterapije, Zagreb, 2011.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatitza tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.