Istinitost podataka osigurava Centar koji je slučaj ustupio. Podatci poznati uredništvu.
Poslije suprugove smrti prodala sam imovinu i podijelila novac djeci kako bi oni riješili svoja stambena pitanja i lakše osnovali obitelji. Unuci su se rađali, a ja sam išla od jednog sina do drugoga i čuvala ih. Svi su imali mjesta za mene i kod svakog sam dobrodošla. A onda se dogodilo iznenađenje. Unuci su odrasli, djeca me više nisu trebala, a ja sam ostala nigdje. Za mene više nije bilo mjesta ni kod jednog djeteta. Bila sam zaprepaštena, razočarana, izigrana, žalosna.
Jedna gospođa mi je, onako uz put, preporučila hagioterapiju i ja sam se prijavila za individualni susret. Mislila sam: „Idem, no znam da mi tu nitko ne može pomoći, sama sam si kriva“.
Već kod prvog susreta bila sam ohrabrena i otvorili su mi se novi vidici. Po prvi put sam postala svjesna slobode, neke unutarnje slobode kojom spoznajem da mogu razmišljati o sebi, o dragocjenosti svoje osobe, da mogu biti svoja.
Spoznajem da me nisu samo roditelji stvorili, nego im je Netko vječan pomogao stvoriti mene. Hagioasistentica me uvela u svjesnost svega stvorenog oko mene. Tako mi je otvorila oči za ljepotu neba, oblaka, drveća…, a osobito nutarnju ljepotu mene i ljudi oko mene. Potakla me na razmišljanje o ljepoti sinova, snaha, unučadi. Otvorila mi je oči za dobro, za moje sposobnosti te da u svakome od svoje djece zapazim nešto dobro i da o tome razmišljam; da budem zagledana u ono što svijetu nije vidljivo, u dostojanstvo i dragocjenost svake osobe.
Shvatila sam da sada konačno mogu ići kamo ja hoću, posjetiti koga ja hoću, organizirati si dan kako meni najbolje odgovara. U ovim zimskim danima voziti se tramvajem i autobusom na koji god dio grada poželim, u svakom je toplo i svugdje su divni ljudi, samo ako ja tu divotu u njima vidim.
Najveće otkriće mi je bilo da je moj duh neograničen i da svojim mislima mogu doći do svakog od svojih sinova, snaha, unuka i posredovati im dobro, ljubav, praštanje. To me potpuno oslobodilo jer sam mislila kako svakome trebam reći što ga ide, a nisam mogla. A ovako Netko vječan stoji između mojih sinova, snaha, unučadi i mene, sve nas povezuje Njegova ljubav, jer praštanje je lijek. Svakako mi je praktična primjena terapije praštanja najviše pomogla i to tako da najprije meni moja djeca oproste, a onda da ja njima praštam. Zatim sam zahvaljivala za njihove živote i za teškoće koje sada s njima doživljavam, nadajući se dobru koje će pobijediti. Zahvatila me nada i radost koja je neprocjenjiva, vrijedi mnogo više od onih novaca koje sam dala djeci. Tako su novci postali nevažni, a ja sebi važna. Djeca su mi postala bliža i nestala je ljutnja, a sve oko mene poprima novo ruho ljepote. Kao da su moje oči dobile novu dioptriju.
Radost postojanja, radost da sam ljubljena, radost da Netko vječan vodi moj život i da je stvorio sve oko mene, za mene, ispunjava me! Sada promišljam samo o onome što je lijepo.
Nedavno me sin pitao: „Mama, ti si tako radosna, a ništa nemaš?“ A ja sam mu odgovorila: „Sine moj, radost i sigurnost ne daje ništa materijalno!“ Šutio je.
I onda se za mene otvorio prozorčić. Jedna gospođa me pozvala da dođem k njoj živjeti, ona ima stan i dosta prostora za mene.
Mogla bih kratko reći: ostala sam bez svega, a dobila sve!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
