Piše: Lana Poljak Branisavljević
PROLAZNO I VJEČNO
Unazad tri dana, dok su djeca na moru, krenula sam čistiti nagomilane “zaostatke” po kući, pa tako zdušno ribam, peglam, usisavam, preslagujem…Na trenutak postanem smiješna sama sebi, a već drugi tren kroz misli mi prođe ona duboka istina: “Pa je l’ sve to zaista potrebno? Pa zar nije to gubitak vremena? I čemu uopće čovjek nagomilava tolike stvari?”
Sigurno si se i ti, dragi prijatelju, koji put u životu našao pred dilemom da li baciti neku stvar, predmet, komad odjeće, komad namještaja, ono što ti više ne treba niti ti služi, no ona misao u nama “a možda će mi to trebati kada ću…” ili “šteta baciti” ostavlja nas i dalje privezanim za to nešto materijalno, zar ne?
No, od te materijalne “zatrpanosti” još je teža ona duhovna. Kako se ona očituje?
Tako što u svom sjećanju i pamćenju, koji su poput velikog ormara s brojnim ladicama i policama, neumorno čuvaš ružna sjećanja, obeshrabrujuće i pogrdne riječi koje ti je netko kroz djetinjstvo izgovorio, pogrešne i krive odluke koje si činio pa te već godinama muči krivica i grižnja savjesti ili pak negativne navike koje su se kao sloj prašine nataložile u tvoju svakodnevicu. Čini mi se kao da čovjek sve nekako želi sačuvati, skupiti, stvoriti neku zalihu jer mu to daje osjećaj sigurnosti. No, nije li to lažna sigurnost?
Što to u ovome svijetu koji nas okružuje može biti apsolutna sigurnost?
Zalihe brašna i konzervi, puno odjeće i ušteđevina u banci? Nisu li to stupovi za koje se čvrsto držimo, a zapravo nisu ukorijenjeni nigdje, stoje u zraku? U trenutku sve ono materijalno može iščeznuti i nestati, tome smo svjedoci i ovih dana promatrajući posljedice razornih poplava.
Što je to onda ono neprolazno i vječno? To je ljubav Stvoriteljeva! To si ti, dragi prijatelju, tvoja duhovna duša!
U trenutku tvoga stvaranja sam Stvoritelj je u tebe udahnuo dah svoje vječnosti. Znaš li da ti ne možeš prestati postojati, da ne možeš nestati? I zato je tvoja duša ta “kuća” koju treba pospremiti, očistiti i osvježiti. Tu se isplati darovati sve svoje vrijeme – osloboditi se ustajalosti, nemara, lijenosti, predrasuda, sumnja, strahova…u konačnici otkrivati tko si ti i koje bogatstvo u sebi nosiš! Promatram oko sebe desetak vrećica i par kutija spakiranih stvari za pokloniti i baciti i radosna sam!
Kako se lijepo odreći svega onoga što te zaustavlja i ne vodi u puninu Života! A koje li tek radosti kada uspiješ svoju dušu oprati, kada ti svaka zločestoća i nemoral počnu biti odbojni, kada uđeš u istinu, kada smogneš snage i oprostiš sebi i drugima, kada prestaneš biti rob cigarete ili ogovaranja…Želim ti da ovoga ljeta dođeš do toga iskustva!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
