Piše: Lana Poljak Branisavljević
TVOJA OAZA
U mom uredu prilična je buka, telefoni neprestano zvone, korisnici ulaze i izlaze iz prostorije, svaki od njih noseći sa sobom svoje dileme i poteškoće koje je potrebno riješiti, nižu se sastanci, mailovi i izvještaji čekaju…Ovaj “svijet” neprestano od nas nešto očekuje, traži, zahtjeva. Zaglušuje me ponekad ta silna “buka”, žamor, govor, dinamika. Moja duša čezne predahnuti, “uloviti zraka”, doći k sebi…
Odlazim u našu kapelicu u prizemlju zgrade u kojoj radim i zastajem…To su trenuci kada sve drugo postaje manje važno, sve nebitno otpada…Samo moj Stvoritelj i ja, oči u oči…
Susrećem Ga u tišini i dopuštam Mu da natopi moju dušu svojom nježnošću. Duša mi potiho progovara:” Vapim za Tvojom nježnošću jer je oko mene i previše grubosti. Vapim za Tvojim osmijehom jer toliko namrštenih lica svakodnevno susrećem. Čeznem za mirom kojeg samo Ti daješ, jer posvuda je toliko nemira i negativnosti”. Osluškujem otkucaje svoga srca, udišem i izdišem polako i svjesno… “Znam, Oče, tu si! Čuješ moje vapaje i čežnje. Znam da sada ništa ne moram činiti. Ti od mene ništa ne zahtijevaš. Ti ne postavljaš rokove niti kakve zahtjevne kriterije. Tebi svi mogu doći, kod Tebe se sve može popraviti. Ti si Onaj koji se daje i koji jednostavno – ljubi…Ti mene ljubiš.”
Dragi prijatelju zastani i ti i navjesti sada svojoj duši: “Oče, Ti mene ljubiš!”. Ponovi to nekoliko puta, sigurno i smireno. “Ti mene ljubiš. Ja Tebi pripadam.” Ostajem tako u tišini nekoliko minuta. I drugi ljudi ulaze u kapelicu, zastaju nakratko i opet idu dalje…”Da, Oče, mi Te trebamo. Baš svaki čovjek ove zemlje Te treba, jer svijet u kojem živimo nam ne može dati pravi život. U njemu je sve prolazno, kratkotrajno, neizvjesno. Bez Tvoje ljubavi svatko od nas je izgubljen.
Hvala ti što uvijek možemo doći k Tebi na izvor Života, u oazu ovog darovanog nam vremena. Tu je snaga za sve težine života, tu je okrjepa za umorne duše, tu je mir naših srdaca, tu je nada kada klonemo, tu je utjeha kada tuga zavlada…” Izlazim na hodnik. Moje duša se “iznutra” smije. Želim tu primljenu radost donijeti drugima, želim biti Njegovo svjetlo u brojnim hodnicima koji koračam. Želim svakom čovjeku u prolazu “prišapnuti”: “Lijepo je što postojiš! Tvoj Stvoritelj te ljubi! Raduj se!”.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
