Piše: Lana Poljak Branisavljević
USTANI! KRENI!
Budilica zvoni. Otvaram sneno oči i pogledom tražim sat na polici, 5:10 je…Vani je još mrak. Tijelo mi lijeno progovara: ovdje je tako toplo… ostani još malo, zar se zaista moraš sada dići, pa vani je hladno, pa još je rano, važno je da se dobro naspavaš. Prepoznaješ li i ti u svome životu, dragi prijatelju, tu tromost tijela koje neprestano traži ugodu i koje se tako lako umara?
Baš onda kada je tijelu teško, kada moj razum traži logička opravdavanja zašto nešto odgoditi, otkazati, ne učiniti, često se sjetim našeg profesora Tomislava Ivančića koji nam je znao vrlo životno predočiti duhovnu snagu i zakonitost duha u čovjeku kroz svoja svakodnevna iskustva. Znao je reći: “Kada mi se ne da nešto učiniti, ja donesem odluku, ma baš ću sada to ići napraviti! Kolika radost u meni kada to učinim! Kada mi se spava, legao bi, odlučim idem ipak prošetati malo prije spavanja. Tada puno lakše i brže usnem i ustanem odmoran. Kada mi dođe želja da bi brzo nešto pojeo, odlučim pričekati petnaestak minuta pa tek onda sjednem za stol jesti. Kako li je jelo tada ukusnije!” To su situacije kada naš duh “preuzima kormilo”, kada tijelo počinje nas “slušati”.
Čovjek koji sluša samo potrebe svoga tijela, a zanemaruje sve ostalo što on jest, postaje nezadovoljan sobom jer zna da može puno bolje i puno više od onoga što sada čini. Takav čovjek je nesretan i mrzovoljan, sve čini uz neki napor, nema novih ideja, ne stvara ništa novo, njegova kreativnost i sve one divne darovane sposobnosti ostaju nekako neostvarene. Dakle, što nam je činiti da budemo “budni”?
Potrebno je gledati cilj prema kojem idemo! Upravo gledanje cilja daje smisao koracima kojima koračamo prema njemu. Da li je cilj mojih dana ispuniti dobrom svaku situaciju koja mi je darovana? Hoću li vrijeme provoditi u besposličarenju i gledati kako mogućnosti prolaze pokraj mene? Koliko dugo ću čekati da nešto dobro napravim? Hoću li i dalje pristajati biti pasivan i čekati da dođe neko “pravo vrijeme”? Naš pjesnik Tin Ujević je napisao divan stih koji kaže: “Za let si dušo stvorena!”.
Imam li ja odvažnosti “letjeti” ili mi je udobnije u nekom “sigurnom gnijezdu” živjeti podjednako iz dana u dan?
Zaista, za velike smo stvari stvoreni! Baš svatko od nas! Zato razbudi svoje tijelo, ne daj da te ono zaustavlja. Sjeti se da je Stvoritelj u svaku stanicu tvoga bića usadio duh, a on nema granica zato se neprestano možeš razvijati. On neka te ovih dana čini budnim i spremnim za dobro, za istinu, za ljubav. I baš onda kada ti se nešto ne bude dalo učiniti, kada bi najradije nešto izbjegao, kada bi ljenčario, prisjeti se ovih redaka i imaj hrabrosti poslušati duhovnu stvarnost u sebi koja te potiče –
“Ustani! Kreni!”. I radosno iščekuj plodove!
