Piše: Lana Poljak Branisavljević
ONO NAJVAŽNIJE
Dobar ti bio ovaj dan, dragi čitatelju! Danas, kroz ovo kratko promišljanje, nastavljamo zajednički koračati na putevima ka duhovnom zdravlju. Voljela bih da ti ovi retci budu poticaj, poput kakvog “duhovnog vitamina” za tvoj život. Proteklih mjeseci iščitavam knjigu našeg profesora Tomislava Ivančića ” Hagioterapija u susretu s čovjekom” i otkrivam u njoj neizmjerno bogatstvo koje tek treba biti istraženo. Između ostalog profesor u knjizi piše: “Nedostaje nam mudrosti da spoznamo kako je najvažnije na zemlji voljeti čovjeka, kako je Stvoritelj rješenje svih naših kriza i odgovor na sva naša pitanja. Nedostaje nam jasan susret sa Stvoriteljem, neposredno zajedništvo s Njime, razgovor s Njime kao prijateljem.” Svu istinu života profesor je sažeo je u ove dvije jednostavne, ali za čovjeka odlučujuće rečenice.
Pitam se zašto nam danas nedostaje te prave mudrosti? Kako smo postali tako “slijepi” za istinu i dobro? Dolazi mi slika prizora kako sjedim u autu i vozim se po kakvoj većoj ulici svog grada. I sa desne i sa lijeve strane ceste obasipaju me reklame svih vrsta, male i velike, obične i svjetleće, statične i pomične. One nam nude skoro pa sve, jer je važno posjedovati i imati, uživati i ugađati svome tijelu. U konačnici, odvlače nam pažnju od bitnog, od ceste, od puta kojim smo krenuli, rastresaju nas i čine nervoznim, dovode u opasnost tvoj i moj život.
Jesu li i tebe, dragi prijatelju, različite teškoće života učinile “tupim” za drugog čovjeka i “odvratile” pogled od puta kojim ti je ići?
Misliš li da se još uvijek stvari u tvom životu, u tvojoj obitelji, u svijetu u kojem živimo mogu mijenjati na dobro? Jesi li dovoljno mudar da prepoznaješ što je to dobro, što te izgrađuje i za time koračaš ili ti se čini da si postao pomalo naivan i prepopustljiv pred izazovima koji su pred tebe postavljeni? Odgovor na sva naša pitanja, nedoumice i lutanja leži u tome kako to ja doživljavam svoga Stvoritelja. Promisli: “Tko je On za tebe? Poznaješ li Ga onako blisko? Kada si se zadnji put s Njime susreo? Kakav je to bio susret?
Znaš li razgovarati s Njime kao sa najboljim prijateljem, onako iskreno, bez opravdavanja i donijeti Mu sve ono čime je u tom trenu ispunjeno tvoje srce?
Sramiš li se pred Njime ili možda odgađaš taj susret zbog nečeg lošeg što si učinio?”. Ne zaboravi nikad – On je Ljubav. On tebe čeka. Gleda te kao osobu, svu ljepotu koju je u tebe satkao. Njemu nisu važni tvoji propusti i tvoje pogreške. On te opravdava i skida svaku prljavštinu s tebe. Zove te svojim djetetom. Kaže da ti vlas neće pasti s glave jer te upravo On štiti i čuva.
Ovaj svijet zaista treba ljude koji prijateljuju s Njime.
Čovjek sam oslonjen na svoje snage i znanja propada. Potrebno nam je to što prije shvatiti i ne dopustiti da nam prođe dan bez susreta s Njime, pa makar taj susret ponekad bio i samo šutnja, pogled, govor srca…O, kako su divni ljudi, koji se s Njime susreću…Oni donose mir i istinu, ljubav i radost gdje god dođu i odvažno svjedoče o tim susretima na kojima grade svoj život.
Hoćeš li i ti biti jedan od njih? Ja vjerujem da hoćeš!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
