Piše: Lana Poljak Branisavljević
MOJE UTOČIŠTE
Vozeći se u tramvaju često promatram ljude, one u tramvaju i one koji šetaju po ulici. Uočavam koliko smo u svojoj vanjštini različiti, neki su niski, drugi visoki, neki su mršavi, drugi debeljuškasti, svatko od nas ima svoj specifičan hod, držanje, a onda i ton glasa, boju očiju, osmijeh. Razlikujemo se po svojim naravima, reakcijama, sposobnostima i talentima.
Ta naša vanjština, naša psihofizička stvarnost je poput ljuske nekog orašastog ploda. Izvana smo “hrapavi”, ponekad “tvrdi”, ponekad “bodljikavi”. Taj naš “oklop” često nam služi i kao obrana od onoga što je oko nas. Znamo biti grubi jedni prema drugima, često povisujemo ton, imamo predrasude i stvaramo projekcije o tome kakav bi taj drugi trebao biti, teško nam je biti strpljiv sa onima koji nas okružuju.
No, koje su to čežnje u svakome od nas, bez obzira na naše izvanjske različitosti?
Prije svega to je čežnja za ljubavlju, čežnja da nas netko ljubi i prihvati, da smijemo biti ono što jesmo, da nas netko razumije i ne osuđuje. Čovjek današnjice, bio star ili mlad, čezne za nježnošću, za zagrljajem, za pogledom punim sućuti i pruženom nadom. Koliko god se svatko od nas trudio biti snažan i čvrst i hrabro se svojim snagama boriti sa “životnim olujama”, neizmjerno nam je potrebno da nas netko zaštiti, da se negdje možemo “sakriti”, da negdje možemo pronaći utočište kada smo umorni i opterećeni.
Znaš li gdje je ta “sigurna luka” tvoga dana? Čije te to ruke raširene čekaju? Na čijim ćeš grudima pronaći mir i odmor? Jesi li svome Stvoritelju rekao TI?
Baš niti jedan čovjek ne može u potpunosti ispuniti te naše čežnje, pa čak niti onaj koji te ludo voli. To može samo Onaj koji te satkao, tko te poznavao i prije tvoje majke, Onaj koji o tebi sve zna i koji je Ljubav sama. Takve Ljubavi nam svima nedostaje, Ljubavi koja se u nama razlijeva i poput melema topi naše strahove, samoće, zabrinutosti i grubosti koje smo od drugih primili.
Čezneš li i ti za takvom Ljubavi?
Znaš li da je tvoj Stvoritelj sama Ljubav koja se baš tebi želi darovati?
Imaš li povjerenja prepustiti se toj Njegovoj Ljubavi?
Reci mi, dragi prijatelju, kako uopće “preživjeti” u ovome svijetu bez Njegove ljubavi? Samo u naručju svoga Stvoritelja mi smo zaštićeni. Zato u ovim danima pred tobom dopusti da te Njegova ljubav ozdravlja i odmara. Kada te svlada umor ili možda tjeskoba zazovi Ga, k Njemu svrati, On razumije i zna što ti treba.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
