Tomislav Ivančić, Minuta za tebe, od dana 23. travnja 2022.

Transkript napravila: Marina Ćavar

Sjeti se – osama koju često puta osjećaš i čežnja za društvom: da ti netko dođe, da nekamo odeš, samo je znak kako nisi našao vlastiti projekt u životu. Kada čovjek ima što raditi, kada ima plan što treba načiniti, kada ima dužnost nešto napisati, nešto napraviti, snimiti, popraviti, tada on nikada ne osjeća osamu.

Čovjek osjeća kako mora sve to učiniti i brzo odlazi, ima razloga otići. Osamljen, besmislen i jadan će se osjećati samo onda kada nema što raditi, kad si nisi ništa zadao, kad nisi sebe postavio kao projekt, kad nisi ništa planirao što bi ti mogao u životu ostvariti. Kada ne vidiš u namještaju, u sobi i oko sebe što sve trebaš popraviti i učiniti. Kad nisi razmislio koga bi mogao večeras nazvati, pa da mu pomogneš, da se ne pati i da jednostavno osjećaš kako si napravio veliku stvar i više nisi sam. 

Čim imaš nešto raditi, ti više nisi sam. Čim si išao nešto učiniti, napisati, napraviti, popraviti, osjećaš kako si načinio nešto što prije nije postojalo. Tada postaješ stvaratelj. I to što si stvorio, to se više nikada ne može uništiti, ne može nestati! Ostaje zapisano u stvarnosti ove zemlje, u tvom vlastitom srcu i tvojoj memoriji. To ostaje tvoje bogatstvo. Ti si nešto načinio!

Pa, što god načiniš, da li samo pometeš sobu, pokupiš smeće, zatvoriš kapiju, otključaš ili zaključaš sobu, samo to da popraviš krevet, skuhaš čaj, da si naučio ovu ili onu lekciju, naučio neku stranu riječ, da si nešto dobro pročitao, napisao tri retka, nazvao ili utješio nekoga,  bilo što – čim si to napravio, ti si iz ništavila unio nešto što postoji.

Ti si nešto stvorio.

A sve ono što iz ništavila ulazi u postojanje, to je dobro.  Ti si, dakle, unio dobro. I tim što si to napravio, ti se osjećaš dobar.  Time što si napravio dobro i što se osjećaš dobar, ti nadalje osjećaš kako te više ni tvoji grijesi, ni grižnja savjesti, ni ljudi, ni nitko drugi ne mogu optužiti. Ti si napravio toliko dobra.

Čini se kao da su to sitne stvari koje radiš svaki dan, ali one su zapravo velike. Dosta je, ako ne možeš ništa drugo, gledati kroz prozor, vidiš kako ljudi prolaze, pa da svakoga blagosloviš, zaželiš mu dobro. Dosta je da nekome zaželiš dobar dan, dobro jutro, pozdraviš ga ujutro, u podne, navečer, ti si već nešto napravio čega nije bilo.  I činiš dobro, činiš dobro.

Stvaraš nešto što je dobro i vječno. I tada doživljavaš, ti više nisi sam. Ti si stvorio stvari, ti si ljude pomaknuo da budu bolji, čestitiji. Ti si nekako rodio njih i stvari, događaje, i sve ti zahvaljuje. Osjećaš da imaš potrebu sjesti i reći: „Uh, dobro je.“ Zato je najljepše onako kada predvečer osjetiš kako si umoran od posla, pa sjedneš i kažeš: „Doista, idem se odmarati.“ Osjećaš kako si pun, da te okružuje sve ono što si stvorio, da više nikada ne možeš biti sam i da te nitko osuditi ne može.

Evo, kako je jednostavno izliječiti se od samoće, od osjećaja besmisla, straha, od osjećaja da te nitko ne treba, da su svi protiv tebe i da uzalud živiš. Kako je lagano sve to nadvladati.  I kako ulazi u tebe neka punina. Osjećaš kako si  stvaratelj, kreativan, činiš dobro. Ti osjećaš da si stvaratelj kao sam Bog Stvoritelj. I tada – komuniciraš s Njime. Kad god činiš dobro, ti uništavaš zlo, uništavaš svoje krivice i grijehe. Uništavaš sve ono što hoće uništavati život. Ti smanjuješ zlo u svijetu. Ti smanjuješ zlo u ljudima. Pomažeš zločincima da postanu bolji. Pomažeš ljudima oko tebe da postanu drugačiji. Jer, kad činiš bilo što dobro, ljudi će te pohvaliti, vidjet će da si čestit. Ljudi će morati priznati kako ti nisi onako negativan kako su mislili o tebi. I ti u njihovim očima rasteš. I tada svatko zaželi biti s tobom. Jer, s dobrim ljudima, uvijek je dobro biti.

Želim ti da izađeš iz svoje osame. Da budeš čovjek okružen ljudima, anđelima, Stvoriteljem i stvarima oko sebe.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članakZa dobar dan – iz pera hagioasistenta
Sljedeći članakŠto je istina? – Tomislav Ivančić
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)