Piše: Kristina Jurković, hagioasistentica
Danas sam imala priliku uređivati grobove svojih najmilijih što je redovita aktivnost čovjeka u manjoj seoskoj sredini. Vratilo me to u sjećanje na dane djetinjstva. Toliko mi je dragih ljudi „došlo pred oči“, kao da ih sada gledam. A tolika su dobra ostavili iza sebe. Govore o tome njihove žuljevite ruke koje sam kao dijete imala prilike gledati. Nisu se bojali posla ni razvoja svojih talenata. Nisu se bojali ni smrti ni života. Prihvaćali su život u cjelini. Svaki je „imao svoj zanat u malom prstu“; jedan kovač, drugi mlinar, treći staklar, onda trgovac, pa mljekar, vršilac žita, poštar, učitelj, svećenik… itd. Živjelo se u zajedništvu tako da nikome nije manjkalo ono što nema jer je to dobivao od onoga koji to ima. Razmjena dobara i talenata bila je svakodnevica. I još k tome pjesma i radosno srce! Milina je bilo čuti u ranu zoru kada kosci odjeveni u košulje zasukanih rukava s pjesmom prođu selom pa u polje odoše do ručka dok im njihove vrijedne domaćice ne donesu okrepu u neku debelu hladovinu.
Okrenem se oko sebe i čujem i sad po poljima da traktori i dalje zvrče, prikolice se po cesti voze, motorke i kosilice iz daljine po dvorištima zuje, kolica sa djecom majke guraju, a očevi ih u naručje za vrijeme odmora radosno primaju. Sve je opet nekako živo. Jer unuci su nastavili tamo gdje su njihovi djedovi i bake stali, otišavši ondje gdje će svaki čovjek jednog dana poći. Kamo su pošli ti naši dragi preci?
Smrt; je li to kraj ili tek početak života? Ako je kraj ima li smisla svaki trud „pod nebom“? A ako je početak, zašto se onda plašimo govoriti o tom neizbježnom koraku našega života i nekako ga skrivamo od najmlađih. Kao da ih želimo poštedjeti nečega. Ali čega?! Istine? Života? Potrage za smislom? Napora, iz kojeg se rađaju genijalni umovi i vrsni majstori? Ako ih toga „poštedimo“ što im preostaje? Praznina, besmisao, zbunjenost, dosada, lakovjernost, ovisnost, besciljni hedonizam…?
Susrećem upravo takve mlade, kojima kao da je ukradena svaka iskra života da bi se pokrenuli, svaki tračak nade da bi ugledali ispred sebe neko svjetlo, neki ideal koji bi im bio poticaj da iskorače u život, da se oslobode straha od rada, kreativnosti, razmišljanja, odvažnosti, života, zauzetosti za svoje dobro i dobro sredine u kojoj žive. Materijalno su osigurani, ali nešto kao da im manjka. Što to?
Gdje je izlaz?
Vratiti nam se na početak. Sjetiti se; tko je to uopće čovjek. Prije toga odbaciti sve ono što čovjek nije. Čovjek nije robotu nalik, nije tik tok uradak, nije instagram priča, nije ni facebook like a ni youtube kanal. A nije ni potrošački element u jednadžbi bilo koje ekonomije. Čovjeka se ne može predstaviti medijski. Čovjeka ne možeš susresti samo online. Čovjeka je nemoguće i riječima opisati. On je netko neizreciv, nedokučiv, tajna koja se iznova otkriva i koja čak odlaskom čovjeka u trenu smrti ostaje do kraja neotkrivena. A otkrivati ju mogu samo one duše koje su dovoljno ponizne da se „poklone“ pred tom veličanstvenom stvarnošću koja se zove; čovjek, svjesne njegova Darovatelja. Čovjek je kruna stvaranja, gospodar svega stvorenja a odgovoran samo svom Stvoritelju koji je vrhunski Dizajner i apsolutna, svemoguća, stvaralačka Ljubav.
Imamo li hrabrosti kao pojedinci i kao društvo razmišljati velike misli o sebi, o sebi kao o projektu, jednako tako o čovjeku pored mene, o čovjeku kome idem ususret i o životu koji mi je darovan, o svom životu kao vječnom i neuništivom? Imamo li hrabrosti svaki dan se podsjećati da sam misao samoga Stvoritelja čitavog svemira?
Spoznati kako tek od te istine mogu crpsti svaki smisao svoga postojanja. Tek u susretu s Njim otkrivam; Tko sam, Odakle sam, Kuda idem i Zašto živim? To mi ljudi ne mogu ni reći ni dati, a niti ja sam(a) sebi. Još manje bilo koji mediji. Jer Stvoritelj je sebe udahnuo u mene u trenutku moga začeća i tada sam postao/postala besmrtna duhovna duša, unikatna osoba opremljena sa svim sposobnostima za život. Darovana mi je svijest, savjest, vječno postojanje, srce, sloboda, vjera i povjerenje, kreativnost, spolnost, karakter, nada, sposobnost za ljubav primati i davati, religioznost kao „duhovna antena“ za susretanje svoga Stvoritelja…
Na sreću, nikada nije kasno za novi zaokret u svome životu; odlučiti se od sada živjeti umjesto životariti.
Za početak mogu svaki dan zastati, ostaviti sve poslove i zadaće, sabrati se u tišini i biti svjestan/svjesna svoga postojanja. Potrebno je svojim ljudskim duhom zagledati se u simpatične oči svoga Kreatora i u tišini polako srcem izgovarati:
Ti… Ti si čežnja mojih dubina,
Ti obuhvaćaš svemir, ljudsku povijest,
Ti si osoba, prijatelj, nježnost, povjerenje,
Ti me stvaraš, ljubiš, štitiš, opravdavaš, liječiš,
Ti popravljaš sve što nehotice pokvarim, nadoknađuješ sve što mi drugi otmu,
Ti…
Tebe… Tebe tražim, želim, volim,
Tebe otkrivam, očekujem, susrećem,
Tebe…
Tvoj(a)…Tvoj sam stvor, prijatelj,
Tvoja milina, radost, originalnost, čežnja,
Tvoj(a)…
Tebi… Tebi pripadam, Tebi se darujem, Tebi vjerujem, Tebi sve predajem,
Tebi se svaki dan približavam,
Tebi živim, Tebi se radujem,
Tebi…
Diplomirani ekonomist, teolog, po zanimanju dizajner informacijskih sustava a po zvanju evangelizator i hagioasistent.
Rođena u Opatovcu, prekrasnom slavonskom selu blizu Nove Gradiške, dugi niz godina živi i djeluje u Zagrebu.
Karizmu Zajednice Molitva i Riječ (ZMR) upoznala 2000. na jednom od seminara za evangelizaciju i od tada kroz formaciju ZMR započinje cjeloživotno osposobljavanje za zvanje evangelizatora i hagioasistenta.
Od 2011. volontira u Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje zadnjih pet godina aktivno djeluje i kao hagioasistentica.
