Piše: Dragica Medved
Kada nam se najave gosti, pa pogotovo ako su to gosti koji dolaze rijetko, sve aktivnosti usmjerimo na pripreme kako bi se oni što bolje osjećali kod nas.
Sada ulazimo u posebno razdoblje koje nas potiče na aktivnost, nekako poziva da pogled usmjerimo prema drugima. Zanimljivo da i oni tvrda srca žele biti dobri, pomažu rade nešto da se čuje i vidi. Odjednom zapažamo one koji su cijelo vrijeme tu pokraj nas, no nekako nismo prije osjetili potrebu da ih primijetimo i pomognemo. A zašto sada a prije ne?
Duboko u nama je usađeno dobro i mi jesmo i želimo biti dobri. No, ponekad smo previše zaokupljeni sobom, svojim ciljevima i putevima.
Gradimo, trudimo se, želimo imati i time biti i slavni, važni. No, ovaj poticaj koji dobivamo sada, nešto je drugo. Želimo doista razveseliti druge, želimo ih dotaknuti, promišljamo što bi ih najviše razveselilo.
Ponekad ni to materijalno davanje nije toliko bitno koliko možemo razveseliti osobu ako je posjetimo a ona je sama, mnogi su je zaboravili. Silno puno možemo učiniti kada dođemo do osobe koju su svi kritizirali, da je lijena, nevrijedna, da ne brine o svojima. Sjećam se jedne takve obitelji. Četvero djece, otac branitelj, mlad čovjek u mirovini sa poteškoćom sluha, brižan, kuha kako mu to sposobnosti nalažu, žena u depresiji i nikako da stane na noge i brine o obitelji, u dugovima, kuća pod ovrhom a zima u kući i u duši. Svi okolo u radosnim priprema, mirisi se šire na sve strane.
Ušli smo u tu kuću, donijeli darove, kolače ali u srcu je bila jedna muka. Kako pomoći, to je tek mrvica. No, njima je bila potrebna topla riječ, netko tko ih ne osuđuje nego razumije. Kroz razgovor došli smo do izvora problema. Naravno da novaca nismo imali, ali bila je u nama ona istinska želja da pomognemo. Kontaktirali smo banku, čuli kako je bio agresivan u komunikaciji s njima, posljedice rata, ptsp, no, naišli smo na razumijevanje, skinuli su ovrhu, napravili reprogramiranje kredita i obitelj je prodisala. Nedavno sam srela gospodina koji mi je sav radostan ispričao kako se žena zaposlila i jako je radosna, cure završavaju srednju školu, sin je vrijedan i dobar đak. Svi su vrijedni i pošteni ljudi, suočeni sa svim poteškoćama života ostali su zajedno, bili su podrška jedni drugima ali trebali su i podršku drugih. U njihovim srcima bila je to gomila tuge, očaja, ljutnje ali istovremeno i silne želje da iskorače, da budu sretni i radosni. Oni to danas doista i jesu.
Možemo reći pa sami su krivi, mogu raditi i može im biti dobro. No, znamo kako nas manjak bazične ljubavi, tužne obiteljske priče mogu učiniti potpuno izgubljenim. Vratiti čovjeku dostojanstvo, potaknuti u njemu ono istinsko dobro koje ima u sebi, povezati ga sa Dobrim, najvažniji je zadatak svakoga od nas.
Kako posredovati tu dobrotu? Svaki od nas je dobar već od trenutka začeća u nama je usađena dobrota, ljubav i istina. Čitav naš život odvija se u tome. Grube i nepromišljene riječi i situacije mogu nas potpuno odvesti na krivi put. Oni koji su nas povrijedili nisu znali i mogli drugačije. Imamo najjače oružje kojim se i najtvrđe utvrde ruše a to je opraštanje. Oslobodimo sebe, skidamo taj teret koji nosimo i tako otvaramo put dobrote i ljubavi prema drugome. Neka naše iščekivanje u dobroti traje svaki dan, otvorimo oči i srce naše duše, budimo radosni u iščekivanju apsolutne ljubavi i dobrote.
