Piše: Anka Severin, hagioasistentica
Blagost je vrlina, vrhunska sposobnost u karakteru duhovne duše. Riječ blagost dolazi od riječi „blago”. Ljudi su govorili da je blago ono vrijedno bez čega domaćinstvo nije moglo pa su blagom zvali životinje. Blago je i ono materijalno vrijedno što pojedinac ili obitelji posjeduju.
Istinsko blago je čovjek, jedinstvena osoba, i čovjekov duhovni organizam: život, savjest, intelekt i razum, slobodna volja, karakter, srce duhovne duše, spolnost, kreativnost, religioznost, povijesnost, društvenost, prirodnost, svijest i samosvijest, moralnost i etičnost, pamćenje i sjećanje, interpersonalanost… a što je blagost?
„Blagost je čovjekova sposobnost da uvijek reagira; strpljivo, mirno, uvjerljivo tražeći u tom miru pravo rješenje za probleme koji su ga snašli” (usp. Tomislav Ivančić, Antropologija, patologija, terapija, str. 51).
Blagost dolazi iz iskustva svjesnosti sebe kao dostojanstvene osobe i iz spoznaje Stvoriteljeve ljubljenosti. Samo u osobi koja pripada Nekome tko je vječan i bezuvjetan može se razviti blagost. Svjesnost blagosti u karakteru spoznaje se nakon ustrajnog dugogodišnjeg uranjanja na duhovnu razinu i predanosti životu u transcendentalnima; jednoti, istini, ljubavi i ljepoti te praktičnog iskustva kajanja i praštanja.
Blagost je nekako povezana sa strpljivošću. Samo strpljiv čovjek može biti blag čovjek, strpljivost pod teretima života, podnošenje bolesti i patnji. U blagosti je sadržana i ljubav, i strpljivost, i velikodušnost, i dobrota, i istina, ali i jasnoća, uvjerljivost i nepopustljivost. Blagost daje čovjeku nadnaravnu snagu. Snagu blagosti oduzima srdžba. Srdimo se ako naš život ne ide onako kako smo zamislili i planirali. Srdimo se na sebe kad nismo sposobni kao drugi i kad teško napredujemo i učimo. Ujedno smo srditi kad drugi ne mare za naše planove s njima. Imamo svoje ideje i silimo ih da ih provode jer valjda znamo što je dobro za njih. Tako biramo svojoj djeci škole i fakultete te im ne dopuštamo da izraze sebe. Ženi ili mužu namećemo svoja pravila o tome što kada činiti i kako se ponašati. Za roditelje često mislimo da je najbolje da idu u dom jer nemamo vremena za njih. Postavljamo se tako kao da sve znamo što bi drugi trebali, ali i ne poštujemo autoritete; sve znamo o politici, o vjeri, nogometu, medicini i svima mogućim znanostima. Većinom dublje ne ulazimo, samo površno naklapamo.
Iz toga se može zaključiti da sami ne činimo ono što bismo trebali činiti i tu svoju slabost vidimo u drugome. Ima jedna uzrečica: „U onome što govoriš i činiš puno govoriš o sebi”.
Kad god sebe stavljamo kao mjerilo moć svoje volje guramo u drugoga i tako ga rastresamo i lomimo u njegovim stavovima, a time ga silimo da čini našu volju. Nitko nas ne smije prisiliti da budemo ostvarenje njegovih želja. Svaki je čovjek slobodan u svojim odlukama te je ujedno i odgovoran za te odluke.
„Srdžba naprotiv onemogućuje rješenje problema. Srdžba razara međuljudske odnose i vrijeđa ljude i Boga. Čovjeka čini zlim, a njegovu okolinu nesretnom i prestrašenom.” (usp. Tomislav Ivančić, Antropologija, patologija, terapija, str. 51).
U blagosti nema „moraš”, „trebaš”; već „ako možeš”, „ako je moguće”, „ako bi mogao”… Možda bi bilo bolje da tako provedeš, no na tebi je da odlučiš. Ponekad nam se čini da je blagost popuštanje. Blagost nije popuštanje. Popustljivost proizlazi iz duhovne lijenosti. Osoba koja je blaga prema sebi, kada učini nešto nepošteno ili nemoralno, kaje se i želi se promijeniti. Popustljiva osoba ne kaje se i s lakoćom prelazi preko svojih zala, kao da ništa nije bilo, ali se jako srdi na nepravde svojih bližnjih. Osoba koja je blaga prema sebi još je blaža prema drugima, a osoba koja je popustljiva prema sebi, stroga je prema drugima.
Blag čovjek ima puno razumijevanja za druge i ima čežnju da drugima pomogne. Zbog toga su blagi ljudi neminovno napadani i predmet izrugivanja. Doživljavanju da ih drugi iscrpljuju svojim stalno ponavljajućim pričama i jadikovkama. Isto tako, blage ljude drugi žele uvući u ogovaranja i negativnost, oduzimaju im vrijeme nametnutim posjetima i dugim zadržavanjem do kasno u noć. Što tada činiti? Najbolje ih je u blagosti zaustaviti, jer oni se ne gase, njima nema kraja. Misle da su u redu. To su osobe koje žele kroz psihofizičku razinu riješiti svoje muke. Svaki put kad nameću svoja pravila treba ih zaokrenuti u dobro. Pohvaliti ih u nečemu, skrenuti im pogled prema nečemu lijepom. I ono najvažnije, kroz duhovnu razinu, preko misli, razumjeti da nitko od ljudi nije savršen i da smo svi izranjavani na duhovnoj razini te potrebni ljubavi, praštanja i razumijevanja.
Nekako zagrabiti iz bogatstva svoje originalnosti, svoje osobnosti i time darivati ljude oko sebe. Ne možemo zaustaviti zlo, ali možemo proširiti dobro.
—— Ostavi sporednost života i prihvati jednu stvarnu prisutnost.
Ti si stvarna osoba.
Dragocjen si po tome što postojiš, a ne po onome što činiš. Budi original. Smiješ biti to što jesi.
Stvoritelj je sve oživio, sve je pozvao u postojanje. On je topla i neprocjenjiva prisutnost. Uzmi vremena za sebe. Čim se sjetiš da Stvoritelj postoji više nisi sam. Izduži se osvajajući vječnost.
Brigama, stresu, strahu se možeš oduprijeti samo ako si miran i bez naprezanja. Dopusti da dubine tvojega bića govore.
Priznaj da nisi blag, da ti je blagost daleka.
Odluči se za blagost. Zaželi biti blag.
Ostani tako ispunjavajući se blagošću. Jedina istinski blaga osoba je vječna Osoba. Ti si sada u toj prisutnosti.
U tom miru pronalazi pravo rješenje za svoje probleme.
Ustraj. Čekaj. Osluškuj!
