Piše: Anka Severin, hagioasistentica, Zagreb
Jednom sam pročitala grafit koji glasi: „Hrabri ljudi su pod zemljom”. Baš me to obeshrabrilo i potaknulo na razmišljanje. Tko su to hrabri ljudi? Zar hrabri ljudi prvi stradavaju?
U svakodnevici živimo nekako pasivno, a time dopuštamo da nas glasni no mali broj ljudi drži podalje od hrabrosti. Lakše je pratiti što se događa na društvenim mrežama, nego hrabro maknuti sve ono sporedno i nevažno što nas zabavlja, ali nas ne izgrađuje. Volimo biti u zoni ugode, u onome što nam je poznato, bez izazova. A zapravo ti izazovi omogućuju nam da postanemo hrabri. Prepuno je prekrasnih prilika koje u životu valja iskoristiti, ali one često djeluju zastrašujuće i od nas iziskuju hrabru odluku: „Ja ću! Idem ja! Evo me!”
Svaki čovjek osobno odlučuje hoće li se suprotstaviti pasivnosti i bijegu od odgovornosti te hrabro i argumentirano nastojati nadvladati nastalu situaciju. Usuditi se ići protiv mišljenja drugih ljudi, riskirajući ismijavanja i osude. Odgurnuti se od zakočenosti i preuzeti rizik. Iskoračiti izvan zone ugode i komocije. Otkrivati nove vizije stvarnosti o sebi i drugima.
Biti hrabar! „Gdje? Kada? Kako? Zašto?” To su pitanja na koja mogu odgovoriti samo oni koji čine hrabra djela.
„HRABROST je sposobnost da čovjek pobjeđuje zlo tamo gdje drugi padaju. Suprotno od hrabrosti je kukavičluk” (Tomislav Ivančić, Antropologija, patologija, terapija, 53. str.).
Hrabrost znači pobijediti zlo tamo gdje drugi padaju. Što je to zlo? Sve ono što nas odvaja od Dobrote, Istine, Ljepote i Ljubavi jednim imenom je zlo. Tamo gdje bi bilo važno učiniti dobro, a nismo ga učinili. Tamo gdje bi bilo pametno zauzeti stav u istinitosti, a u laži smo ostali. Tamo gdje smo propustili ljubiti, a dopustili ljutnji i mržnji da nas razaraju. Tamo gdje smo mogli poticati na ljepotu, a podržali smo glamur, koji je često kič. Tamo gdje ne živimo prirodno-moralni zakon upisan u nas. Tamo gdje ne poštujemo biološke i fizikalne zakonitosti. Tamo gdje zastanemo u duhovnom razvoju. Tamo gdje odustanemo od poštivanja drugih, zamjeramo im i govorimo protiv njih, a bilo bi poželjno zaštititi čovjeka i oprostiti mu.
Hrabrost izvire iz duhovne sposobnosti karaktera, a zahvaća cijeloga čovjeka i njegovu psihu i tijelo. Već je dijete u utrobi majke hrabro. Ono ne pita majku boli li je kada lupa nožicama, ručicama, glavom, kada se hrabro pomiče i vježba. Čim se dijete rodi, hrabro traži svu brigu i pažnju roditelja. Pitam se što se dogodi čovjeku da u zrelim godinama prestane biti hrabar.
Apsolutno hrabra osoba je samo vječna Osoba, svemogući Stvoritelj. Njegova je najveća hrabrost u tome što je stvorio čovjeka kao svojega najdražeg, najvjernijeg suradnika. A taj stvoreni čovjek misli da ga je priroda stvorila i ne prihvaća istinu o sebi i izvoru postojanja. Vječni Stvoritelj svaku osobu godinama strpljivo čeka, poštujući njegovu slobodnu volju, približavajući svoju ljubav sve bliže i bliže. Dobrota je njegova toliko dobra da ne odustaje sve dok se osoba ne odazove, zavapi mu. I onda se događa nezaboravan susret dviju osoba, vječne Osobe i vremenite osobe. „Ti” Osoba i „ja” osoba, zauvijek.
Hagioterapijska praksa
Čovjekova prva i osnovna hrabrost jest vratiti se čim prije izvoru postojanja. Smiriti se i sabrati u njegovoj prisutnosti… Olakšati si i ući u mir… Spoznavati sebe u vječnoj prisutnosti…
- Hrabro živjeti u Dobroti koja je temelj tvojega postojanja i čvrsto tlo bivstvovanja. Osobno doživi izduženost prema vječnosti, otvarajući i primajući veličanstvenu dobrotu koju nitko ne može spriječiti. I tako, spoznajući dobrotu u sebi i izvan sebe. Spoznata dobrota sada želi da se daruje, umnoži, razdijeli.
- Hrabro je živjeti u Istini. U Istini spoznaješ da si izvrsna osoba i da te čeka uspjeh. Svjestan svoje vrednote i smisla života kao originalno i svestrano biće. Biti raspoložen da svakodnevno radosno kreneš u novi dan, bez obzira na to što ti se dogodilo dan ranije. Kao što se svako jutro budi novi dan, tako se u tebi budi novo duhovno proljeće. Istina je, nitko nije kao ti!
- Hrabro je živjeti jednotu. Spoznaj dragocjenosti osobe i darovanog života; to u tebi stvara spoznaju jednote, ljubavi. Jedno je Vječno postojanje, koje nikada nije nastalo i nikada neće prestati postojati. Ako nikada neće prestati postojati, onda nikada neće prestati ljubiti. Hrabar si kad bez obzira na sve uvrede uspiješ sačuvati ljubav u svojemu srcu. „Imajte hrabrosti živjeti za ljubav”, rekao je sveti papa Ivan Pavao II.
- Hrabro je zapaziti ljepotu kao neprolaznu stvarnost u prolaznom svijetu. Samo živa, apsolutna Osoba može promijeniti ljepotu godišnjih doba; provesti čovjeka kroz svu ljepotu životnih perioda, od začeća do smrti; stvoriti ljepotu na tisuće biljnih različitosti, stotine životinjskih vrsta; krasiti ljepotom zvijezda i planetima u svemiru. I u tebi je odraz ljepote iz vječnosti, zrcali se i isijava, kroz tvoje oči i lice. Ljepota te podiže i oživljava. S ljepotom oduševljenja tako radosno ostaješ uz neku osobu. Volio bi da zastane vrijeme i da tako ostanete zauvijek, u šaptanju: „Lijepo je što postojiš”.
Hrabri ljudi, tko su oni?
Osobe koje su slijedile svoje vizije i podmetnule svoja leđa, iako su ih drugi ismijavali. Hrabrost ih je pokrenula da skrenu govor psovaču u kulturan govor. Da snagom duha zaustave onoga tko je nasilan i zauzmu se za patnika. Hrabri misle svojom glavom, oni mudro zaokrenu razgovor u poučne teme. To su osobe koje su spasile tuđi život od stradavanja. Hrabri su oni koji su krenuli u Domovinski rat iako nisu imali ni opremu, ali su imali ljubav prema Domovini. Posebno je bio hrabar naš Prezbi, profesor Tomislav Ivančić, kada je evangelizaciju i hagioterapiju povjerio laicima, koji su na njegovim seminarima doživjeli preobrazbu u svojem životu.
Hrabrost je darovana duhovna karakterna sposobnost; to je kapital u nama, i poželjno je biti i ostati hrabar.
„Čovjek mora imati hrabrosti sanjati, vjerovati u vizije duha, ići za zovom duha u sebi. To je njegova sudbina u dobrom smislu, njegov smisao i njegova sreća” (Tomislav Ivančić, Hagioterapija u susretu s čovjekom, 77. str.).
