Piše: Anđela Krivić
Ovo ljeto me promijenilo i pokrenulo zahvaljujući susretima s drugima koji su me obogatili i ujedno pridonijeli susretu sa sobom. U tim susretima vidjela sam dušu naše domovine, a u nekoliko crtica pokušat ću izreći ono najdragocjenije.
Domovina je čovjek
Prvi od njih je susret s čovjekom, borcem i braniteljem.
Iz različitih razloga smo došli na to mjesto: ja da vidim od čega sam sazdana, a on da potraži zaborav od surovog života. On je prišao nama, razgovarao je s mojim prijateljem. Čovjek od nekih 60 godina vidno izmučen životom u priči je spomenuo da je branitelj i kako mu trenutačno ne ide dobro u životu.
Na rastanku sam mu stisnula ruku i zahvalila se.
Sa suzama u očima pitao me je zašto mi se zahvaljuješ?
Rekla sam: “Hvala za život! Da vi niste dali svoj život ne bih sada tu s vama razgovarala. Rođena sam ’91. i, dok je rat bjesnio, bila sam bespomoćna beba. Da nije bilo Vas, ne bi sada bilo ni mene i mnogih drugih. Zato hvala!”
Na te moje riječi je zaplakao, zagrlio me i rekao:
“Ovo što si ti rekla nitko mi nije rekao. Nitko mi nije rekao hvala, ni moja žena ni djeca, nitko! Mislio sam da moj život ne vrijedi.”
Rekla sam: “Naravno da Vaš život vrijedi, vrijedite samim tim što postojite, Vi ste jedinstveni! Ovo što ste napravili, dajući svoj život, je nešto što Vam nitko ne može oduzeti i što ja možda nikad neću moći. I da ništa drugo u životu niste napravili, sve ste napravili!”
On se zahvalio i rekao da mu je ovaj naš susret promijenio život te kako više nikad neće biti isti i otišao.
Istina koju mu nisam stigla reći, jer sam bila pod dojmom, i koju želim podijeliti je kako je taj susret meni promijenio život i ni ja nikad više neću biti ista.
Zahvalna sam što sam ga imala priliku susresti, a još više jer sam shvatila i vidjela u praksi kako je malo potrebno da čovjeku vratimo njegovo dostojanstvo.
Iskren pogled, stisak ruke i riječ “hvala” je nekom promijenila život.
Mi smo naša domovina. Svaki čovjek je dio domovine, a naši ljudi pate. Njihovo dostojanstvo je pogaženo i vrijeme je da svatko od nas preuzme odgovornost za ovu domovinu. Naši branitelji nas trebaju, naša domovina nas treba. Kukanje i žaljenje više nije opcija. Trebamo krenuti pa i kad padnemo dignuti se i još jače potrčati. Dugujemo to svima koji su dali svoj život, onima koji nisu s nama više, ali usudit ću se reći još više onima koji su s nama, ali su zaboravljeni i odbačeni.
Ovo je primjer kako svatko od nas može učiniti puno. Ne treba čekati vladu, predsjednika ili neku stranku. Budi ti ta promjena! Pomozi vladi, susjedu, ocu – svima onima koji žeđaju za ljubavlju, žeđaju za našom toplom riječi.
Važno je biti svjestan kako se promjena ne događa poput oluje ili vihora vjetra. Ona dolazi lagano i uvlači se u sve pore. Svatko od nas može pridonijeti.
Potrebno je samo tamo gdje jesi biti svjestan tko si i biti budan u trenutku u kojem se nalaziš, jer upravo tu možeš učiniti puno.
Kad se sve oduzme i zbroji ispadne kako naše “malo” može nekome značiti novi život.