Ljetne crtice

Piše: Anđela Krivić 

Ovo ljeto me promijenilo i pokrenulo zahvaljujući susretima s drugima koji su me obogatili i ujedno pridonijeli susretu sa sobom. U tim susretima vidjela sam dušu naše domovine, a u nekoliko crtica pokušat ću izreći ono najdragocjenije. 

Domovina je čovjek 

Prvi od njih je susret s čovjekom, borcem i braniteljem. 

Iz različitih razloga smo došli na to mjesto: ja da vidim od čega sam sazdana, a on da potraži zaborav od surovog života. On je prišao nama, razgovarao je s mojim prijateljem. Čovjek od nekih 60 godina vidno izmučen životom u priči je spomenuo da je branitelj i kako mu trenutačno ne ide dobro u životu. 

Na rastanku sam mu stisnula ruku i zahvalila se. 

Sa suzama u očima pitao me je zašto mi se zahvaljuješ?

Rekla sam: “Hvala za život! Da vi niste dali svoj život ne bih sada tu s vama razgovarala. Rođena sam ’91. i, dok je rat bjesnio, bila sam bespomoćna beba. Da nije bilo Vas, ne bi sada bilo ni mene i mnogih drugih. Zato hvala!”

Na te moje riječi je zaplakao, zagrlio me i rekao:

“Ovo što si ti rekla nitko mi nije rekao. Nitko mi nije rekao hvala, ni moja žena ni djeca, nitko! Mislio sam da moj život ne vrijedi.”

Rekla sam: “Naravno da Vaš život vrijedi, vrijedite samim tim što postojite, Vi ste jedinstveni! Ovo što ste napravili, dajući svoj život, je nešto što Vam nitko ne može oduzeti i što ja možda nikad neću moći. I da ništa drugo u životu niste napravili, sve ste napravili!”

On se zahvalio i rekao da mu je ovaj naš susret promijenio život te kako više nikad neće biti isti i otišao. 

Istina koju mu nisam stigla reći, jer sam bila pod dojmom, i koju želim podijeliti je kako je taj susret meni promijenio život i ni ja nikad više neću biti ista. 

Zahvalna sam što sam ga imala priliku susresti, a još više jer sam shvatila i vidjela u praksi kako je malo potrebno da čovjeku vratimo njegovo dostojanstvo. 

Iskren pogled, stisak ruke i riječ “hvala” je nekom promijenila život. 

Mi smo naša domovina. Svaki čovjek je dio domovine, a naši ljudi pate. Njihovo dostojanstvo je pogaženo i vrijeme je da svatko od nas preuzme odgovornost za ovu domovinu. Naši branitelji nas trebaju, naša domovina nas treba. Kukanje i žaljenje više nije opcija. Trebamo krenuti pa i kad padnemo dignuti se i još jače potrčati. Dugujemo to svima koji su dali svoj život, onima koji nisu s nama više, ali usudit ću se reći još više onima koji su s nama, ali su zaboravljeni i odbačeni. 

Ovo je primjer kako svatko od nas može učiniti puno. Ne treba čekati vladu, predsjednika ili neku stranku. Budi ti ta promjena! Pomozi vladi, susjedu, ocu – svima onima koji žeđaju za ljubavlju, žeđaju za našom toplom riječi. 

Važno je biti svjestan kako se promjena ne događa poput oluje ili vihora vjetra. Ona dolazi lagano i uvlači se u sve pore. Svatko od nas može pridonijeti. 

Potrebno je samo tamo gdje jesi biti svjestan tko si i biti budan u trenutku u kojem se nalaziš, jer upravo tu možeš učiniti puno. 

Kad se sve oduzme i zbroji ispadne kako naše “malo” može nekome značiti novi život.

Total
0
Shares
Prev
Antropologija – Patologija – Terapija

Antropologija – Patologija – Terapija

Tomislav Ivančić, „Antropologija – Patologija – Terapija, Osnovni obvezni

Next
Oj, budi svoj!

Oj, budi svoj!

Oj, budi svoj!


Ovaj sadržaj je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti  za tiskano ili online izdanje. Na taj način postajete i podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić te pridonosite razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Možda će vas zanimati