Piše: Marina Ćavar

Čitajući jedan od tekstova hrvatskog teologa Tomislava Šagi-Bunića, osobito me dotaklo kad je govorio kako se naše crkve pretvaraju u muzeje. Mnogi ljudi dolaze vidjeti unutrašnjost raskošnog crkvenog prostora i vanjsku veličanstvenost, ali tu sve staje.

Srca su negdje daleko. Crkvu se promatra kao detalj iz prošlosti, a ne vidi se u njoj snaga Isusa Krista i stalna mijena, koja se događa postupno,tiho i nenametljivo. No, ovo je problem i s nama ljudima. Mi jedni druge često promatramo kao muzejske primjerke.

Zaboravljamo da se sve oko nas i u nama mijenja i to svakodnevno. Ponekad djeluje i bolno kada ne želimo prihvatiti ljude koji su u potpunosti promijenili svoj život na dobro, toliko da ih ni njihovi najbliži ne mogu gotovo prepoznati.

„Ako stojiš, padaš“, kaže Tomislav Ivančić, i nastavlja: „Uvijek novo, novo i novo, to nam je potrebno.“ To mi je osobno bio pokretač razvoja u vlastitoj životnoj egzistenciji, izrazito onog trenutka kada sam se dublje upoznala s Ivančićevim radom. U tome sam otkrivala i otkrivam ljepotu čak i dosadne svakodnevice, koja ako se pretvori u rutinu, počinje polako razarati bogatstvo čovjekova bića koji čezne za kreativnošću.


Pokušajmo zaroniti u promjenu, kao u duboko more. Stavimo naočale za ronjenje i otkrijmo fascinantnost onoga što je pred nama. Lijepo je biti čovjek!

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.