Pripremo: Mihovil Vijac
Prihvatiti sebe?
Tvorac egzistencijalističke filozofije Kierkegaard kaže da je temeljna zadaća svakoga pojedinca prihvatiti sebe i vlastiti život. Kada čovjek prihvaća sebe i svoju životnu situaciju onda živi u skladu sa svojim Stvoriteljem. Tada želi ono što i Stvoritelj želi. Stvoritelj želi tebe, raduje se zato što postojiš. Tada živiš i jesi u zajedništvu i skladu sa Stvoriteljem. Takva životna zadaća izgleda jednostavno, ali nije nimalo lagana. To je cjeloživotni proces koji čeka svakoga čovjeka uvijek iznova; otkrivanje i upoznavanje sebe i svijeta, put u nepoznato.
Putevi prihvaćanja
Čovjek sebe prihvaća radom i odnosom. Rad je jednostavnija kategorija od odnosa. Radom čovjek dobiva potvrdu vlastite vrijednosti. Kada čovjek napravi nešto dobro i vidi da je to dobro, dobije potvrdu da je dobro što postoji. Dobiva i potvrdu drugih ljudi i otkriva da je dobro što postoji. Razvija svoje talente, pronalazi svoje mjesto pod suncem i postaje dio zajednice.
Rad je jednostavniji od odnosa s ljudima. Rad je posjedovanje, upravljanje, oblikovanje mrtve materije. To je upravljanje, gospodarenje mrtvom materijom. Uzrok i posljedice su jasne. Materija ima jasan princip postojanja, ali nema slobodnu volju.
Odnos je složeniji. Odnosom s drugim ljudima čovjek također dobiva potvrdu vlastite vrijednosti. Kada je čovjek prihvaćen od drugoga, dobiva potvrdu da je dragocjen, ljubljen i da je dobro što postoji. Zato je bitno otkriti onoga tko je apsolutno dobar i tko nas bezuvjetno ljubi i prihvaća. Ljude se ne može posjedovati. Čovjek je duhovna i slobodna osoba. S ljudima smo u odnosu, a stvari posjedujemo. Kada gurnemo stolicu, znamo da će pasti, a kada gurnemo osobu, ne znamo kako će reagirati. Čovjek je biće odnosa i ne može bez drugih jer bi tada ostao sam, prazan i izgubljen. Svatko nas svojom „drugošću” i različitošću obogaćuje. U odnosu čovjek doživljava prihvaćenost, ljubav i otkriva sebe kao vrijednoga; otkriva vlastitu jedinstvenost. Otkriva da je dobro što postoji. Zdrav odnos ključ je sreće za čovjeka. Zdravi odnosi čovjeku omogućuju da prihvati sebe.
Čovjek nije samo u odnosu sa sobom i ljudima nego i sa svojim Stvoriteljem jer je Stvoritelj također osoba. Stvoritelj je apsolutno dobar i u njemu nema trunke zla.
Zaborav Stvoritelja, zaborav istine o vlastitom dostojanstvu, čovjeku oduzima smisao. Takvo stanje kolektivno je stanje duha ili mentaliteta suvremenog društva.
Realnost života – poteškoće na putu
Drama čovjekova života, otkrivanja i prihvaćanja sebe komplicira se. Nije lako biti čovjek i nije jednostavna zadaća prihvatiti sebe. Čovjek je u sebi i u svijetu suočen sa zlom. Zlo, neznanje i manjak ljubavi sputavaju čovjeka da prihvati sebe i živi radosnu vijest da je dobro što postoji. Imamo egzistencijalne, bazične i cjeloživotne patnje; pitanja koja nas otimaju od nas samih i kradu nam radost življenja, zamućuju pogled. Živimo posvađani sa sobom, svijetom i drugim ljudima. Takav život izgleda mučno. Čovjek je pritisnut mukom postojanja, muka mu je postojati, živjeti, biti. Razapet je u muci i praznini. Kako to opisuje francuski prosvjetitelj Voltaire: „Stvarnost je patnja, a život je san”.
Čovjek ne zna odgovore na temeljna pitanja o sebi i svijetu. Analizom besmisla čovjek samo pogoršava stvar te sve više i više tone u besmisao. Luta mislima i razmišlja o svemu i ničemu, o smislu i besmislu. Razmišlja o tome je li puki slučaj ili je, pak, željen, je li nekome dragocjen i bi li svijet bio isti ili bolji bez njega. Takve analize samo povećaju patnju i ne donose ploda. Analiza je zamka, razum tu nema odgovora. Znanost se ne bavi pitanjem smisla, ne daje utjehu ni odgovor na temeljna egzistencijalna pitanja. U takvom stanju patnje, izgubljenosti, pomućenosti uma i duha, čovjek ne može prihvatiti sebe i otkriti ljepotu postojanja. Radost onoga – ja jesam, ja postojim.
Uspjeh je postao središte i smisao u mentalitetu suvremenoga čovjeka. Tako se čovjek bez oslonca bori biti priznat i prihvaćen, a u borbi izgubi sebe, stavlja se u radni logor, sam sebe muči, tjera se da bude bolji od sebe. Rad i uspjeh su apsolutizirani. Radi se bez odmora, bez susreta s drugim. Individualizacija je učinila da svatko sebe učini pretvori u roba robom, da svatko vuče svoj radni logor sa sobom. Rad na poslu, poslije posla, mobiteli, laptopi i tableti samo su dodatno pogoršali stvar. U toj borbi čovjek izgori, sam se isprazni, uništi. Dolazi do besmisla. Svi veliki sportaši kažu da na vrhu nema ništa. Totalitarizam rada i uspjeha, gomilanje stvari i briga uzrokovani su gubitkom odnosa sa Stvoriteljem, besmislom, praznim, gubitkom svijesti o tome tko sam to ja, odakle dolazim i kamo idem.
Sloboda od zaborava
Osloboditi se toga logora koji sami sebi namećemo moguće je samo ako nađemo istinski odnos sa Stvoriteljem; kada samo svjesni da je Stvoritelj apsolutno dobar, a da smo mi tu samo u prolazu.
Temeljni lijek za suvremenog čovjeka je istina:
- da On sve drži, sve prožima,
- da si ti vrijedan sam po sebi jer te Stvoritelj želio,
- da ne moraš sve sam, jer ima netko tko te voli, na koga se možeš osloniti.
Vjerovati i osloniti se na Stvoritelja je razumno. Klasična filozofija nam otkriva da postoji Apsolutno postojanje, bitak, Stvoritelj, i da, ako je apsolutno – da je Apsolutno dobro. Zlo je ono što razara dobro. Ako je nešto ili netko apsolutan, onda je apsolutno dobar. Automobil je dobar kada radi ispravno, a kada ne radi, ne koči, trza, klapa, onda nešto nije dobro. Zlo je manjak, nedostatak. Stvoritelj može biti samo Apsolutno dobar bez trunke zla u sebi. To znači i da je svijet dobar i da je življenje dobro, da je dobro što postoje muškarac i žena, da je dobro što ti postojiš i da sve ima smisla.
Klasični filozofi su nam razumom otkrili da, ako nešto postoji, moralo je postojati oduvijek. Prvi uzrok mora biti vječan i apsolutan. Zemaljska kugla stoji u svemiru. Svemir je ograničen, mjerljiv – kaže suvremena kozmologija. Sve što je mjerljivo je materijalno ili neki oblik energije. To znači da je ograničeno, nije apsolutno i beskrajno. Svemir postoji i stoji u nekoj vrsti postojanja koja je oduvijek i zauvijek, sve prožima i sve drži. Postojanje ili, kako ga naziva filozofija, bitak je duhovan ili duh. Apsolutno dobar Stvoritelj koji sve prožima sve drži u postojanju. U njemu se mičemo i jesmo, to znači da Stvoritelj nije dalek, s onu stranu stvarnosti, nego stalno tu. Bili svjesni ili ne, Stvoritelj je stalno prisutan i drži sve u postojanju.
Nikada nisi sam i ostavljen bez pomoći. On je siguran oslonac u tvojoj svakodnevici.
Iako su naša sva iskustva tjelesna i to su iskustva ograničenog svijeta, duhovna duša traži iskustvo beskraja i savršenstva. Descartes kaže da, iako nikada nismo iskusili savršenstvo, beskraj, vječnost, to su ideje koje nam spontano dolaze, što znači da smo negdje iskusili, okrznuli savršenstvo, beskraj i vječnost.
Čovjek je sposoban okrznuti rub, beskraj, susresti vlastitog Stvoritelja, naći temeljni i apsolutni oslonac u svojemu životu, pronaći smisao i smisleno, usmjereno, hrabro ići naprijed, oslanjati se na apsolutno dobrog Stvoritelja unatoč svim nevoljama koje ga pritišću.
Stvoritelj je apsolutno dobar! Za nas je to radosna vijest i znači:
- dobro je što postojim,
- dobro je što drugi postoje,
- sve ima smisla i sve će biti dobro.
Čovjek sebe i svoj život najlakše prihvaća kada otkrije onoga tko ga bezuvjetno ljubi, onoga tko ga je želio, kome je istinski dragocjen, a to sve pronalazimo u Stvoritelju.
