Piše: Marijana Ištvanović, hagioasistentica
Predragi čitatelju, želim te ovim tekstom podsjetiti na tri bogoslovne kreposti, koje možda pamtiš iz vjeronauka. Ili možda čuvaš u nekoj lijepoj kutijici zlatni lančić na kojem piše: „Vjera, ufanje i ljubav”, a koji je kao lijepa uspomena na neki važan događaj u tvome životu.
Čitajući jedan intervju s profesorom Ivančićem iz 2010. godine, potaknulo me to na razmišljanje o tome jesam li čovjek nade u ovome vremenu.
Hajdemo zajedno razmišljati o nadi i biti svjesni te čudesne i moćne istine, koja je zbog tolike zagađenosti naših misli, riječi i djela, ostala negdje „zabetonirana” ispod buke, nemira i oluja ovoga svijeta. Ali ona negdje u tvojim dubinama strpljivo čeka ne bi li pronašla barem jednu pukotinu kroz koju će izrasti poput onoga mojeg maslačka u betonu, o kojem sam već više puta pisala.
Nada te spašava od svih tvojih depresija i strahova. Baš je nada jedan od najdjelotvornijih lijekova u hagioterapiji. Ona podiže čovjeka, pruža mu ruku i govori: „Hajdemo, ustani i pođi dalje”. Živiš li svoju duhovnu dimenziju, spojen si na izvor svemogućeg i apsolutno dobrog, istinitog i lijepog Stvoritelja, koji ti otkriva i daruje novi smisao života. Sjećam se jedne moje pacijentice koja je u suzama sjedila ispred mene i izgovarala riječi: „Ja sam nesposobna, ništa ne vrijedim, ništa od mene…” Kao hagioasistentu ne preostaje mi ništa drugo, već da joj darujem nadu, jer sam i sama tako snažno vjerovala da je duh jači od toga njezinog trenutnog stanja i sjećam se dobro tog susreta kad sam joj u vjeri u to dobro rekla: „Ma ti možeš otvoriti i vlastitu tvrtku. Nije prošlo puno vremena i u gradu je osvanuo veliki jumbo plakat njezine tvrtke. I danas ona živi svoju nadu i krenula je studirati i hagioterapiju. Bit će sigurno pravi hagioasistent pun nade.
A kako ti možeš živjeti svoju nadu?
Citiram profesora Ivančića: „Vjera je poput startne crte onog sportaša, trkača, koji stoji na startu i gleda stazu koja vodi do njegovog cilja i on vjeruje da će uspjeti.” Zato se i odlučio stati na start. Čemu nas to uči? Ponajprije, da je potrebna naša odluka. Ja odlučujem. Bez tvoje odluke nema ni starta. Tek tada dolazi nada. Nada je trčanje prema cilju u kojem nisi sam. U toj nadi se ne okreći unatrag, već imaj pred sobom cilj i gledaj sebe u tom cilju, a cilj je ona treća bogoslovna krepost, Ljubav. Kreni s malim ciljevima. Možda se želiš odreći neke loše navike i njezino mjesto prepustiti dobroj vrlini.
Dragi prijatelju,
ako misliš da je tvoja nada ugasla, da ti ju je ovaj svijet ukrao, ne vjeruj. To je laž. Samo je jedna istina:
- Ti si biće u koje je ucijepljena božanska svemoć i snaga Onoga svemoćnog, jakog, dobrog, istinitog i lijepog Stvoritelja, koji će ti sve darovati ako odlučiš da zajedno s Njim hodaš u nadi do cilja. No možeš i sam, ali na tom putu pitanje je hoćeš li ikada doći do cilja, jer Netko je prije tebe već prošao put nade i On će te voditi tim putem. Na tebi je da mu povjeriš svoje putovanje, da mu pružiš svoju ruku i da mu vjeruješ. I u toj istini, dragi prijatelju, kreni u svoje životne snove, kreni s nadom u uspjeh i sigurno ćeš uspjeti. Na tom putu svakoga si dana posvijesti i ponavljaj tu istinu dok je tvoje srce ne prihvati. A te riječi su: „Ja mogu, ja hoću, ja idem, jer znam da će biti dobro i da ću uspjeti”. To ti je tvoja ljudska VJERA (ja mogu, ja hoću), NADA (ja idem gledajući u cilj ispred sebe) i LJUBAV koja se proteže u vječnost, a koju već sada na zemlji živiš, mičeš se i u njoj jesi.
Moja poruka ovim recima upućena je baš tebi, dragi čitatelju, a ona glasi: „BUDI HRABAR, ODVAŽI SE I KRENI. Nemoj stajati na startu jer vjera, nada i Ljubav čekaju te da čim prije kreneš. I ja vjerujem u tebe. Tvoja obitelj i prijatelji vjeruju da ćeš uspjeti, jer tko god hoda u nadi uspio je. Radostan ti i siguran tvoj put u nadi, dragi čitatelju.
