Što je najdragocjenije?

Piše: Kristina Jurković

Jednog trena stići ću do konca svih svojih dana u ovom vidljivom svijetu. Pitam se: “Što li je to najvrjednije posjedovati ili biti u taj čas?” Sve prolazi, brzo i nepovratno. Sve se mijenja. I ljudi i stvari i događaji. Ali ono trajno što ostaje – to sam ja!

Kakva li ću tada biti?

Moje čežnje mi kažu da ću biti slobodna, sretna, ispunjena ljubavlju, spremna za polazak. Ali ne da nestanem, nego da živim vječno i daleko perspektivnije nego sada. I nameće mi se pitanje: “Kako onda danas živjeti da bih sebe istinski živom „gledala“ u taj čas?”

Tako mi sad jasno odzvanja misao jednog mudraca koji poručuje: “Sve radi usput, ali prvi zadatak neka ti bude: ti sam sebi!”

Kako to ja mogu biti sama sebi prvi zadatak?

Bez svijesti, to je nemoguće! Biti svjesna sebe, svojih reakcija, svih procesa u meni i oko mene – to je pravi početak svega. To je znak da živim sebe cjelovito – i kao duh i kao tijelo. Ali kako to postići kad me trajno nešto ometa, rastresa, zaustavlja, čini nesvjesnom i pomalo „pospanom“? Samo tako da se sjetim da to ja mogu, odlučim da to ja hoću i gledam sebe već takvom, svjesnom. A dok se gledam tako, onda i hodam u tom smjeru, činim sve što trebam da bih tamo stigla. Čini se jednostavno, ali zapravo i nije ako je izostavljeno ono ključno. A to je spoznaja o tome Tko sam.

Ja nisam „otočić“, nego „rijeka“ koja teče i koja ima svoj Izvor i svoj Uvir.
Kao „rijeka“ mene ima dok sam spojena na Izvor.
A taj Izvor je moj prijatelj Isus iz Nazareta.

Biti u prijateljstvu s evanđeoskim Isusom iz Nazareta ključ je svih rješenja. A onaj koji me drži spojenu na Izvor – to je Duh Života, Duh Istine kojeg je taj isti Isus obećao i poslao. Primati njega na dar najdragocjenije je što mogu učiniti u ovom trenutku sada. Primam ga onda kada ga tražim, kada mu vjerujem i dopuštam da oblikuje moj život, vodi me, nadahnjuje i obnavlja. Kada postanem njegova suradnica.

Samo tako živim spokojno, a opet odvažno i hrabro, svoja, svjesna i slobodna, protočna za ljubav. Samo tako mogu kao rijeka mirno teći do svog Uvira gdje me čeka moj Stvoritelj koji i sada ne prestaje šaputati iz svega što diše, što raste i što se miče:

„Jer dragocjena si u mojim očima, vrijedna si i ja te ljubim!“

Život tada, unatoč poteškoćama, postaje „pjesma“!

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Total
0
Shares
Prev
Za dobar dan – iz pera hagioasistentice

Za dobar dan – iz pera hagioasistentice

Piše: Lana Poljak Branisavljević RED ILI NERED U svijetu oko nas sve se

Next
MENE IMA DOVOLJNO

MENE IMA DOVOLJNO

Piše: Branka Patafta U trenutku spoznaje biti svoga postojanja u odnosu na


Ovaj sadržaj je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti  za tiskano ili online izdanje. Na taj način postajete i podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić te pridonosite razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Možda će vas zanimati