Tomislav Ivančić, 22. 1. 2023., Minuta za tebe
Dan za danom leti i nijedan ne mogu zaustaviti. Noć je već, prošla je ponoć, a ja bih htio poštovani slušatelju da ti nešto dobro kažem i snimim, i da onda kad me ne bude ovdje na zemlji da za tebe ostane moje iskustvo, i sigurnost koju sam ja stekao da bi ti živio i bio sretan, da znaš da ima neko tko je živio tko je snimao ovo razmatranje, da je bio na tvojoj strani, da te ljubio, da ti praštao, smatrao da si ti dragocjen, vrijedan i sposoban.
Samo zato snimam sve ovo što mi je dano. Znam, dani prolaze i godine prolaze i vidim da ništa nije važno, ti si mi važan.
Tebi bih htio pokloniti svoje minute i dane i godine, i htio bih tebi pokloniti sve ono što sam skupio u svome životu, sve ono o čemu sam razmišljao, sve ono čime sam sebe liječio, onda liječio druge, kad sam spoznavao Stvoritelja svijeta, i kad sam s Isusom iz Nazareta imao duboko iskustvo i susreo ga, i kad sam u njegovoj riječi uvijek iznova tražio njega i prijateljstvo s njime. I kad sam vidio da su ljudi najviše patnici i da su samo oni pravi ljudi koji razumiju da su bolesni, patnici i da trebaju pomoć, da su najbolji ljudi koji drugima pomažu. I da je najljepši smisao života ljubiti čovjeka i to je ono zapravo, što bi trebao svaki od nas savršeno imat.
Mi jurimo za nekakvim ciljevima, mi jurimo stalno za nekom srećom, a sreća se kažu nalazi u zlatnim kolima, a zlatnih kola nigdje nema.
Mi jurimo za nekom ludom vizijom da bi trebalo ovo ili ono, koliko se studenti trude, kad završe bit ću nešto. Sjećam se svojih studenata, vrhunski studenti na fizici, ja sam ih uvijek gledao kako će biti vrhunski profesori, ma kakvi, završili su fiziku, diplomirali su i otišli u Njemačku, rade sasvim običan mali posao. Toliko drugih ljudi sam vidio koji su u sebi imali velike sposobnosti da razviju vrhunske mogućnosti dakle, da pomognu Hrvatskoj, svijetu i sebi. Nisu nikada to uspjeli. Jer kad čovjek počne misliti samo na ovo zemaljsko, kad počne misliti samo da treba urediti svoju obitelj, kuću, stan, onda više nema vremena za ono što jedino ostaje. Tad se stalno brine za ono što prolazi i što čovjek ne može ponijeti sa sobom i što nije njegovo.
O kako je čovjek naivan, a to je njegova bolest, i zato ljubiti ga i pomoći mu da se izvuče. Dati mu sposobnosti da uvidi, nije važno jesi li ostvario sve ovdje na zemlji, nego jesi li ostvario ljubav prema čovjeku, dobrotu, vjernost, istinu. Da li ljubiš ljepotu, da li te ljubav zahvatila, i samo je to važno, onda sve drugo ostaje tvoje.
Ako si uhvatio ljubav i dobrotu onda sve nosiš sa zemlje sa sobom, ali ako si samo ovdje na zemlji se uhvatio, a nemaš ljubavi, dobrote ni Boga sa sobom, nisi nikome pomogao, obrisao suzu, onda si ti jadan. Onda sve ovdje gubiš, ostaješ sam, gol i bos ideš na drugi svijet. Nemoj tako živjeti poštovani slušatelju, upravo zato ti snimam ovu emisiju, tako bih želio da budeš sretan, tako bih želio da se izvučeš iz svoje krize.
Tako bih želio da ne budeš nemoralan, tako bih želio da ne budeš naivan i da ne pomisliš kako svojom golotinjom i svojim tijelom, svojom spolnošću ili ne znam kojim sve, svojim govorom, bezobraznošću da možeš postići nešto da budeš važan. Ne, ima netko tko na tebe čeka, ima i ove emisije koje te ljube, iz njih izvire ljubav vječnog Oca.
Budi hrabar, vjerujem u tebe da ćeš uspjeti, da ćeš biti vrhunski i čekam tvoje vrijeme.
