U knjizi “Otmjenost duše” profesora Tomislava Ivančića naslov jednog poglavlja glasi “Duša neprobojna uvredama”. Moram priznati kako me već taj naziv privukao da žurno krenem čitati. Pomislila sam: ” E, to mi baš treba!”. Piše profesor kako je uvreda nešto što silno boli i kako brojni ljudi uvrede nose godinama, a nekada i cijeli svoj život. Uvrijediti nekoga znači obezvrijediti ga, poniziti, oklevetati. Drugoga vrijeđamo kada ne primjećujemo njegove napore i trud, kada puni predrasuda isključujemo drugoga, izoliramo ga i ignoriramo. Grubost i ružna riječ ranjavaju duhovnu dušu, odnosno čitavog čovjeka. One zadiru poput oštrice u nježnost čovjekove intime i dostojanstva. Kada nekoga povrijediš ti ga izbacuješ iz svoga srca odnosno pokrećeš prema njemu “rat” sipajući “razorne metke” koji donose samo zlo. Zlom odgovarati na zlo uvodi u još veću i dublju patnju. Pitamo se i danas, gdje je izlaz? Je li dovoljno samo nadići uvredu? Nažalost, to nije dovoljno, to je poput privremenog “stavljanja flastera” na ranu koja krvari, a potrebno je da ona zacijeli i u potpunosti ozdravi, jer tek tada čovjek ponovno može svrhovito i u miru živjeti.
Prvi korak ka tome je oprostiti svom uvreditelju, a to znači ne dopustiti da te njegovi niski udarci onesposobe. Oprostiti znači stati na Stvoriteljevu stranu i ne ostati u mraku zla. Ostati dostojanstven i čist u svojoj savjesti, svojim mislima, rječima i djelima. Oprostiti znači skinuti sa sebe ljagu koju ti je drugi nabacio, piše profesor Ivančić. Uvreda u nama stvara muku, ljutnju, bijes pa i mržnju i želju za osvetom. Tjera nam suze na oči i grč na lice. No, sasvim drugim putem od toga nam je ići, dragi prijatelju! Stvoritelj nas poziva ići Njegovim putem. I sam kaže da taj put često nije lagan niti jednostavan ali da jedini vodi u vječni život i da na tom putu korača zajedno s nama, ne ostavlja nas same i nezaštićene. Promotri nakratko svoj život, svoje odnose s ljudima, posebno onima najbližima u svojoj obitelji, na radnom mjestu, u molitvenoj zajednici ili župi…
Da li te neka osoba nedavno uvrijedila, duboko pogodila tvoju dušu nekom neprimjerenom riječi ili činom? Pati li tvoja duša zbog toga danas? Ima li u tebi ogorčenost i ljutnje, osjećaja nepravde i samosažaljenja? Vjerujem ti, dragi prijatelju, da je ta patnja duboka i bolna…No, isplati li se u tome ostati? Pogledaj kako gubiš jasnoću duha i bistrinu pogleda, umjesto blagosti u tebi je grubost, a tvoje riječi su obojane negativno i pesimistično. Smogni danas hrabrosti i odvaži se srcem progovoriti…Opraštam ti…Ne osuđujem te…Ne prihvaćam tvoju uvredu…Stvoritelju moj, skini ljagu koju je ta osoba na mene bacila…Želim biti u slobodi prema njoj…Ti si me stvorio za radost i ljubav, ne pristajem na njeno zlo. Mirno i opušteno diši i polako promatraj kako se malo pomalo “odvezuješ” od te osobe i kako umjesto nemira u tebe ponovno ulazi spokoj…Primjenjuj to svakodnevno.
https://hagio.hr/kolumne/iz-pera-hagioasistenta/za-dobar-dan-iz-pera-hagioasistenta-185/
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.