Prije par dana bila sam na radnom mjestu primorana upozoriti jednu korisnicu na njeno neprimjereno ponašanje. Pozvala sam je u svoj ured i pojasnila joj zašto je takvo ponašanje bilo pogrešno i ukazala joj da je potrebno drugačije postupiti. U tom trenutku osjetila se povrijeđena mojim upozorenjem, počela se vičući braniti i opravdavati, optužujući drugu korisnicu. Lice joj se svo zacrvenilo, bijesno je izišla van, zalupivši vratima sobe. U narednim danima susretala sam je u hodnicima ustanove. Nije me htjela pogledati niti odzdraviti na moj pozdrav. Bilo mi je žao, no odlučila sam – ja ću je gledati očima duha! Bila sam upoznata sa njenom životnom situacijom i počela sam je u svom srcu opravdavati. U meni je rasla sućut za nju. Ustrajno bi je i dalje svaki put u prolazu pozdravila i u srcu joj poželjela dobro. Ova situacija me potakla na promišljanje o tome kakav je moj govor.
Pitala sam se da li sam to upozorenje mogla drugačije izreći? Da li je kroz moje riječi doživjela dodir neke “stare” ranjenosti koja je u njoj tinjala i koja je sada iznova u njoj “oživljena”? To mi je ponovno osvijestilo koliko je silno važno i potrebno u ljubav “uroniti” naše riječi, sa sviješću o onome što one nose i kome ih mi upućujemo. Svaka razmirica, nesuglasica, pa i svađa baš uvijek unose nemir svima koji su u nju uključeni. One raskidaju one isprepletene niti nježnosti i ljepote među osobama i čine svakog sudionika “usamljenikom”. Naš pogled na drugoga obojan je tada nekim nesimpatičnim bojama i teško tada u njemu ili njoj možemo prepoznati ono dobro koje smo donedavno tako jasno uočavali. Upravo je to jedna velika čovjekova muka i potrebno je što prije iz nje izići.
Vjerujem, dragi čitatelju, da si i sam u svojim odnosima s drugima iskusio tu muku, ali nadam se i radost izlaska iz nje. Danas me ta korisnica zaustavila na hodniku i zamolila za pomoć. Njeno lice još je pomalo bilo mrko i kao da se suzdržavala da joj osmijeh ne proviri na licu, no moje središte je zaigralo od radosti. Kako je lijepo biti slobodan od tih “napasnika” koji se zovu “uvreda” i “nepraštanje”! Kako je ozdravljajuće osobu čista i mirna srca pogledati u oči bez zadrške, bez spuštenog pogleda, bez “knedle u grlu”!
Zagrlila sam je i rekla da je nikako nisam htjela povrijediti već joj ukazati da nije postupila dobro i da vjerujem kako može drugačije. Svatko od nas učiniti će kad tad neku pogrešku, propust ili pak donijeti krivu odluku u nekom trenutku. To je neminovno. Nema osobe koja ne griješi, zar ne? Najvažnije je znati tada poći putem zdravlja duha ne dopuštajući emocijama da nas predugo “kovitlaju” u ljutnji i krivici, izdići se i drugome moći u slobodi reći: “U pravu si! Pogriješila sam! Žao mi je.”, a onda sigurno neće izostati i sa druge strane:” Opraštam ti! Molim te, oprosti i ti meni.” Uistinu je tako malo potrebno…
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.
