Piše: Dragica Medved
„Zajedništvo unutar članova nastaje tek ako su oni zajedno svi s Isusom Kristom, ako kao individue i pojedinci prijateljuju s Isusom, ako rastu u milosti i snazi Duha, ako čitaju knjige koje ih utvrđuju u njihovoj karizmi, ako znaju zadaću, svoje poslanje. Zajedništvo dakle horizontalno među članovima nastaje iz vertikalnog, iz zajedništva s Isusom Kristom i Bogom. Stoga je svagdašnja, disciplinirana, čvrsta molitva uvjet za sve drugo, osobito za zajedništvo.
Zajedništvo pomaže da se otkriju slabosti pa i grijesi i sablazni pojedinih članova Zajednice i da im se pomogne ispraviti ih.“
(str.47, točka 11. Zajedništvo, Duhovni život u ZMR, Tomislav Ivančić)
Kada sam dobila poziv na zajedničku molitvu bila sam neizmjerno zahvalna, jer je to bio i odgovor na moju molitvu da još s nekim molim.
Priznajem da sam imala i velika očekivanja, ali i veliki otpor u javnom izricanju svojih grijeha. Bio je to test poniznosti i kretanje u avanturu u kojoj ne znam što me čeka, ali znam cilj kojem težim.
Kako se sabrati bio je pravi izazov u početku. Misli su mi skakale kao vrapci na grani, a do Isusa nikako da dođem. Pitajući se tko sam to ja, odakle sam, kuda idem, koji je smisao mojega života, postepeno me uvodilo u sabranost i mir. Gledanje Isusa u oči, usredotočenost na njega kao osobu s kojom započinjemo razmatranje Evanđelja, dovelo me do njegove blizine. Tada i na pitanje koje sam mu uputila, Isuse što mi želiš reći u ovom Evanđelju, čujem jasan odgovor.
Nikada do sada nisam čitala Evanđelje na način kao da sam i ja sudionik koji sluša i gleda Isusa, traži pomoć poput zgrčene žene, gubavca, uplašenih učenika od oluje na moru. Svaki puta kada Isus ozdravlja, pomaže u raznim situacijama, kada je oštar prema farizejima, dovodi me do osobnog preispitivanja sebe i otkriva mi moje slabosti i grijehe.
Molim ga da mi oprosti, da mi progovori gdje sam slaba i nemoćna, da mi pokaže put, oslobodi lutanja i krivih putova. Molitvu smo započeli Starim zavjetom i kroz čitanja otkrivao mi se Otac, pun ljubavi, nježnosti i dobrote. Međutim moja slika Oca bila je kriva, bio mi je dalek i strogi sudac. U jednoj molitvi koju smo prolazile bio je to nježan Otac, ali ja to nisam mogla primiti. Tada sam kroz molitvu iscjeljenja polako prihvaćala njegovu ljubav.
Dragocjena si u mojim očima, doživjela sam Njegov odgovor, kao da sam došla u Njegov naručaj, to je moj Otac koji me beskrajno ljubi. Prihvatila sam tu ljubav, blizinu i obuzela me posebna radost.
Naši su koraci usmjereni prema Duhu Svetome, ali ako u potpunosti ne prihvatim Oca i njegovu ljubav, te Isusa koji me podiže, liječi ne mogu se probiti do Duha Svetoga.
On me uvodi u svu jasnoću i daje mi bezbrojne poticaje za djelovanje, tako da sam između ostaloga postala i radosni čitač Božje riječi na misi u mojoj župi. Uvijek kada čitam želim čitavim srcem da živa Riječ dotakne prisutne.
Zajednička molitva pravo je blago, vodi nas uskim putem, potrebna su brojna odricanja, stvara zajedništvo, pomaže u zbližavanju i lakšem međusobnom razumijevanju, rastu u karizmi, jasnoći poziva.
Dnevno čitanje Evanđelja stavlja me u stalno Božju prisutnost ali istovremeno mi otkriva sve slabosti i dovodi me na Izvor koji mi pomaže.
