SMISAO TVOGA ŽIVOTA
Lesing je izgovorio jednu istinu o svijetu: ,,Vaga sliči velikom svijetu. Onaj koji je lagan
taj se uspinje, onaj koji je težak pada.”
Svi smo mi na određenoj vagi života. Neki se uzdižu dok drugi padaju, neki postaju sve bolji, drugi sve lošiji, jedni žive sve dubljim životom drugi sve površnijim, jedni dobro zarađuju i trude se, drugi ljenčare i mrmljaju. Postoji vječna vaga koju će dati posljednji Sudac ljudske povijesti i na koju ćemo morati svi stati te će se vidjeti hoćemo li se uspinjati ili spuštati. Na sudnji dan bit će dragocjeni samo oni čija se vaga bude spuštala sve niže, a bijedni će biti oni čija se vaga podiže. No, u svijetu je to obratno.
Svima nam je teško osloboditi se ljudskog obzira. Neobično nam je važno što ljudi o nama misle. Boli nas kad čujemo da nas je netko ogovarao ili kritizirao. Obraduje nas kad čujemo da je netko neki dobar i plemenit sud izrekao o nama. Svi želimo biti voljeni. Zbog toga nam je važno da nas ljudi uzdižu, da nam plješću, da nas hvale. Mnogi se stoga pokušavaju na ljestvici društvenog života uspeti što više, biti na nekom važnom mjestu da ga se vidi na televiziji, pročita o njemu u novinama, da se o njemu čuje u javnosti. Tada mu se čini da je voljen, da mu ljudi plješću, da o njemu dobro misle, da mu se klanjaju kad ga susretnu i da su sretni kada ga mogu nazvati telefonom.
Da bi čovjek to što više doživio, on će nastojati da se laktaški uspne što više na ljestvici društvenog položaja. Tada više neće pitati što je pravedno i nepravedno, neće gledati jesu li njegova djela dovoljan argument da se tako visoko uspinje. Njemu je samo važno biti visoko da bi vidio kako mu se drugi klanjaju, izražavaju poštovanje, kako je on u očima drugih važan. Tako će čovjek postajati sve lošiji, njegova djela sve plića i sve laganija, a on sve zločestiji i prazniji, jer se ne može vlastitim djelima tako brzo uspinjati na ljestvici vrjednota, kao što se to može u društvenom položaju, različitim vezama, jeftinim demagoškim govorima i drugim načinima.
U težnji da bude cijenjen i voljen čovjek počne činiti takva djela zbog kojih uopće ne može biti cijenjen i voljen, nego naprosto prezren. On se uzdiže dakle na lažnoj ljestvici vrjednota. Čovjek može biti jedino cijenjen po plemenitim djelima. Stoga svaki od nas zna da mora što više takvih djela imati, da mu riječi ne smiju zvučati prazne nego biti iskustvo njegova života, da se stoga treba svaki dan uspinjati, boriti se, tražiti, istraživati i tako postajati sve časniji. No, onaj koji je jednom došao do dubokih istina, koji se jednom dodirnuo Božje blizine, koji je spoznao čar plemenitosti i poštenog života, koji je jednom osjetio fascinantnost ljubavi prema čovjeku i dobrih djela taj nikada više neće težiti napredovati u javnom životu. Njemu će svaki izvanjski napredak biti samo težak i odvratan. Jer, on će ga tjerati stupiti na neki način u površan posao, u administraciju, u pretjerane i neozbiljne govore, poziranje pred aparatima, televizorima, novinarima i ljudima. On, međutim, zna da svako takvo premještanje njegova života znači ujedno podizanje njegove vage sve više, a to znači površnost, praznina, nelagodnost i besmislenost života. On gubi ono što ga je činilo sretnim sada i zauvijek. Otuda je jasno da se cijenjeni i plemeniti ljudi neće uzdizati na lažnim rang listama, da neće tražiti lažni farizejski pljesak, neće se obazirati što ljudi o njima govore. Zato samo čovjek koji radi pošteno, koji voli svoj posao, koji ljubi čovjeka i za njega živi ostaje slobodan, smiren i radostan. Njega nitko ne može uzbuditi, jer njegov konač ni sudac je samo Stvoritelj.
Prazan klas stoji ravno, a pun se objesi prema dolje. Plemenit, radin i dobar čovjek je skroman, njemu ne treba javnost, njemu ne trebaju pljes- ci jer njegova savjest mu plješće svaki dan. Njega nagrađuju njegova djela i saznanja koja svaki dan dobiva. Dosta je ponekad jedna dobro izmoljena molitva i već je čovjek sretan. Drugi dan pročitana neka dobra knjiga i već je čovjek zadovoljniji, puniji, sretniji. Treći dan je dovoljno da sam nekome rekao dobru riječ, da sam nekome dao savjet, drugome pomogao i već osjećam da živim i da mi plješće čitavo nebo. Kada se čovjek, koji se na vagi svijeta dolje spušta jer je pun dobrote, dobrih djela i znanstvenih istraživanja, uspne na vlast, tada ne može drukčije nego opet raditi pošteno, čestito i dobro. On se ne zna politički boriti za svoju stranku, za opstanak na vlasti, jer njemu vlast ne treba. On je samo privremeno ima, jer su mu je drugi dali u ruke, ali on želi činiti dobro, a ne koristiti vlast za osobno uzdizanje. Njega, štoviše, ta vlast ponižava, jer on zna da ima dovoljno autoriteta da ga ljudi čuju, da ga vole, poštuju i da ga slijede.
Potrebno se odlučiti na pravu stranu vage života.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)