U uredništvu portala smo osobno uvidjeli kako nije jednostavno napraviti treći korak (misao, riječ i djelo) te pročitano provesti u praksu.
Kako bi sve nas motivirali i nadahnuli na konkretnu praksu odlučili smo pokrenuti novu kolumnu. Koja će za početak izlaziti dva puta tjedno i svaki tjedan će biti neki novi kolumnist član Zajednice Molitva i Riječ (ZMR). Ideja je da budu kratke, ali proživljene. Pozivamo i vas da pokušate s nama uroniti u praksu, ali i poslati nam svoje iskustvo prakse ili komentar na mail: urednistvo@hagio.hr
Piše: Krešimir Pećar
Straža!
Među prvim kršćanima je postojao običaj kojeg je Tertulijan nazvao: “Statio” (stražarenje), dva dana u tjednu. Da poste i čine pokoru sa željom da priprave i očiste svoje srce za plodonosno primanje svete euharistije i da mole za one koji su u opasnosti ili većoj potrebi.
Tako sam prije godinu dana počeo jedan dan u tjednu moliti i postiti za duhovnu obnovu moje župe. Nakon pola godine brali smo u župi prve plodove molitve. Iznenađujuće, nije se obratio župnik, njegovi pomoćnici niti župljani. Nisu se obratili niti ateisti, niti su nagrnuli popuniti prazne klupe crkve. Ali obratio sam se ja i sada drugim očima promatram župu i sve njih / nas za koje molim. Dodatno sam se angažirao u mojoj župi sviranjem orgulja nakon što 40 godina nisam ozbiljnije svirao bijele i crne tipke. Umirem sebi za Gospodina svake nedjelje s osmijehom zaljubljenika, obraza rumenih zbog nevještih nota. Ali ako nema boljih, pametnijih, sposobnijih, mudrijih, poniznijih, iskrenijih…evo me Gospodine! Bit ću pitan u što sam razdao svoje talente. Jesam li ih umnožio ili zakopao? Ali i nekako mi cijelo ozračje u župi postaje drukčije i počinjem vidjeti mnogo od života župe koje ranije, zatvorenog srca, nisam primjećivao.
Ali Gospodin zove i dalje. Postoji i drugi dan u tjednu za „Statio“. Krenuo sam u post i molitvu za moju duhovnu laičku zajednicu. Ta nakana – za duhovnu obnovu laičke zajednice, jest također ona veća potreba za koju trebam stajati. Jer ako, kao vjerni kršćanin, izgubim taj pozorni stav, ako dopustim da se ohladi moj prisni odnos s Isusom, ostat ću u tami bez svjetla za sebe, ali i druge koji imaju pravo na moj dobar primjer.
Radostan sam jer, poučen prethodnim iskustvom, očekujem dodatno da se od molitve za zajednicu promijenim – ja. Jer ako moja molitva samo mene promijeni, to će već biti kvasac za druge ljude dobre volje.
Možemo li Isusu svojom vjernošću što više od toga vratiti?
Ako sam čestit, moralan, vrijedan, ljubazan, velikodušan, radostan zbog uspjeha drugih, strpljiv, radišan, milosrdan ja… onda je takva i moja obitelj. Ako obitelj, onda i Hrvatska. Ako Hrvatska, onda cijeli svijet!
Zavedeni smo lažima „Kneza ovoga svijeta“ da ne možemo, da ne vrijedimo, da nema smisla, da nema snage, da lutamo bez cilja, da nas je Stvoritelj napustio… Vratimo se brzo prvoj Ljubavi… U islamskim hadisima (arapska riječ za govor, izreke), postoji izreka „San je brat smrti“, a stanovnici Raja ne umiru.“ I naš Prezbi (utemeljitelj Zajednice „Molitva i Riječ“, Tomislav Ivančić), često je govorio da je spavanje kao smrt i da, na neki način, kao da umiremo svake noći spavajući. Vrijeme je da se probudimo dok ne bude prekasno…
Voda kap po kap i dan po dan dubi tvrdu stijenu praveći kanjone. Tako i u život vjernika, svakodnevna dobra djela obilno ulijevaju dobre navike i kreposti. Svaki korak, svaki trenutak, svaki udah može biti na dobro ako se za dobro odlučujemo. Stoga, budimo na straži svojih misli, riječi, djela i molitve. Budimo Dobro drugima…
