Nađi vremena za dušu

Povodom obilježavanja 50. jubileja Zajednice Molitva i Riječ. Donosimo vam transkript dijela emisije Radio Marije koju je vodila Ljerka Jurkić s gostom Blaženkom Šegmanovićem koji sad živi u Njemačkoj, a rodom je iz Slavonske Požege. On je doktor znanosti, suprug, otac, djed i “korijen” Zajednice Molitva i Riječ. Jedan od onih studenata i srednjoškolaca koji su od samoga početka bili uz Tomislava Ivančića i također sudionik ‘75. godine u Davoru. Uživali smo i duhovno se obogatili pripremajući ovaj tekst, vjerujemo da će i vama biti na rast, dragocjeni čitatelji.

 

 

Povodom obilježavanja 50. jubileja Zajednice Molitva i Riječ. Donosimo vam transkript dijela emisije Radio Marije koju je vodila Ljerka Jurkić s gostom Blaženkom Šegmanovićem koji sad živi u Njemačkoj, a rodom je iz Slavonske Požege. On je doktor znanosti, suprug, otac, djed i “korijen” Zajednice Molitva i Riječ. Jedan od onih studenata i srednjoškolaca koji su od samoga početka bili uz Tomislava Ivančića i također sudionik ‘75. godine u Davoru. Uživali smo i duhovno se obogatili pripremajući ovaj tekst, vjerujemo da će i vama biti na rast, dragocjeni čitatelji.

 

Transkript napravila: Elvira Žalac

Uredili: Anđela Čale i Blaženko Segmanovic

Neki smiješni ljudi hodaju svijetom i govore kako ljubavi nema, 

a ne vide kako im ona suze sa obraza briše. 

To je iz dubine srca izašlo. Sedamdesete su bile izuzetno plodne, baš tim izrazom. Ja bih to nazvao možda i proročka poezija. Ili naprosto misaono duboka poezija koja je imala ljepotu riječi, ali i jedno duhovno značenje, duhovnu poruku.

 

U Ljubavi svi glasovi imaju jasnu poruku, u njoj i sam nemir nalazi utočište. 

 

Ja sam 1971. s 15 godina došao u tehničku školu u Zagreb. Bio je to tako jedan težak korak iz jedne dosta nesređene obiteljske situacije, na neki način šok. Na svu sreću bio je tu i bratić, stariji bratić bogoslov u Zagrebu. Rekao je: “Blaženko, hajde da pogledamo, ima tu vjeronauk, možda je to zgodno za tebe”. Ja nisam imao tada tako blizak odnos s Crkvom i s vjerom, ali sam imao vjeru. Imao sam jednu potrebu za vjerom. Imao potrebu za Bogom, ja bih rekao. Početak mog života je bio izazovan jer prva spornost oko mene, moje osobe kao djeteta je bilo moje krštenje u Katoličkoj crkvi. Moja majka je to učinila za mene.

 

Moj bratić je rekao: “Znaš što, imaš u Palmotićevoj jednu interesantnu grupu, a tu u Frankopanskoj su došla dva nova svećenika iz Rima, možda je i to interesantno”. Mi smo nekako došli u Frankopansku. Čim sam ja vidio tu dvoranu, dvorište i samostan, ja sam se nekako odmah osjećao kao doma. Postalo je to mjesto gdje sam ja dolazio kao srednjoškolac s 15 godina. Prvi koraci u novom svijetu i to je odmah bila jedna vrsta topline, jedna vrsta prihvaćenosti. Kao da sam našao domovinu, na neki način. Ponovo Crkvu kao svoju veliku obitelj. Mi smo cijelo to vrijeme tražili Boga. U čovjeku siromahu, u cijeloj stvarnosti, prirodi, našoj nesigurnosti, našoj mladosti, u stvarima. Bila je to jedna divna okolina koja nam je stvarno, bar meni, dala osjećaj sigurnosti i prihvaćenosti. Divan način da rastem kao čovjek. 

 

Profesor Ivančić je uvijek imao nekakva pitanja, zagonetke s kojima je našu inteligenciju isto tako razvijao. S jednom neizmjernom širinom. Što se mene tiče, ja sam vrlo brzo zaboravio svoje muke, kao dolazak u Zagreb,odlazak od  kuće, teškoće u tehničkoj školi. Školu koju nisam htio, ali vrlo brzo u jedan lijepi red je ušlo. Moj život je dobio neke okosnice, temelje, nešto sasvim novo što ja nisam mogao očekivati.

 

Moj doživljaj tog vremena je kako je Tomislav tražio jedan izvorni način, jedan direktni pristup Isusu Kristu. Za nas je na početku zaista bio Isus Krist kao osoba kojoj smo težili, kojoj smo se obraćali. Ali tu ima toliko tih detalja. Ja mislim da je već na početku Tomislav u prvom redu mislio na to da iskupi, da oslobodi ljude, da pokaže put ljudima kako mogu doći do životne i katoličke punine. Tražio je način kako iskupiti čovjeka, kako ga osloboditi. Ali ne samo katolika, nego svakog čovjeka, pa čak i svako biće, sve što je živo, sve to što vibrira u egzistenciji, sve što nas okružuje. Kako mogu doći do jednog direktnog susreta s Bogom? Da na neki način svi dođu do toga da su s Bogom na ti. Koliko puta je rekao: “Pa ispričajte Isusu jedan vic”. 

 

Bog je s tobom, slušaj, povjeruj…

 

Bez velike skromnosti. Davor i ‘75. godina je bila najvažnija godina u mom životu.

 

Prvo, ja sam krajem 74. bio izuzetno bolestan. Ali iza ljeta 1974. kad sam došao u Zagreb, išao sam na pretrage, rekli su da sam pred smrt, da ne smijem ići ni u školu, tri mjeseca sam morao na oporavak i kućnu njegu. 

Onda početkom ‘75 kad se stanje malo stabiliziralo sa zdravljem, kad sam ponovo išao u školu, pa čak i na maturu, ali u svibnju mjesecu mi smo, jedna mala grupica, molili u vrtu samostana u Frankopanskoj. Ne znam riječi, ali tamo ta molitva me toliko podigla, pokazala jednu zelenu livadu s takvim zelenilom, životnom snagom, da sam ja rekao da u tu livadu idem, tu je moj život. Iza toga sam već imao izuzetno puno snova tako snažnih, svijetlih, ispunjenih nekim Božjim duhom. Ja sam tad počeo prorokovati na našim zajednički molitvama.

 

Bile su to praktički proročke pjesme ili prorokovanje u pjesničkom obliku. Ali to je bilo izuzetno snažno, ja ne znam odakle su to riječi dolazile, samo znam da nisu iz moje pameti dolazile.

 

Novo je svjetlo zasjalo na nebu i svijetom se svuda razlila nada, Aleluja, aleluja, aleluja……

 

Imali smo iskustva i prije Davora, no to jutro 3. 8.1975. kad je Tomislav došao, on je posebno sjajio. On je polako počeo pričati. Nije ni znao kako da nam to ispriča, dokuči svoje iskustvo.

 

Mi smo išli u Davor da nađemo Boga. Mi hoćemo sad naći Isusa Krista. I nema tu ništa što bi nas moglo spriječiti u tom pothvatu. Nismo znali kako, osim Tomislava koji je bio izuzetno tih, sabran tih dana. Vidjeli smo te trenutke kad je on bio potpuno uronjen, bio je s nama, ali je bio u jednom drugom svijetu. Bio je prisutan, čitao svoj Brevijar, molio. Dan je bio takav da smo mi nešto malo pojeli i onda  čamcem nizvodno do jednog mjesta, gdje je bio jedan stari brod drveni. U koji smo se malo sakrili od sunca, tamo smo molili, satima smo molili. Ali to su sati bili koji su prošli u tren oka. Jer mi smo bili izvan vremena, na neki način.

 

Kod mene je bilo posebno to da sam ja sve te naslage tereta od mog začeća, rođenja, da je to sve svaki dan sloj jedan, nakon drugog, to je odlazilo polako i to s takvom jednom nježnošću, mislim da je to jedna izuzetna milost bila. Ja ni dan danas ne mogu misaono, razumski potpuno shvatiti. Tako da sam se ja iz Davora vratio kao potpuno nov čovjek, iako je taj moj prvi susret bio u svibnju te iste godine, ali ja ga nisam mogao protumačiti sebi. Uopće nisam znao što je to. Ovo što se događalo u Davoru je bila podloga, to su bili temelji, stvaranje jedne nove stvarnosti u nama i za nas.

 

Možda je najvažnija značajka bila da je nama bilo najteže na bilo koji način kad bi osjetili da vrijeđamo Boga i da Isusu nismo dali sve, cijelo svoje biće, sve što mi imamo i sve što mi jesmo i sve što možemo i znamo da potpuno njemu pripadamo, mi smo tako prepoznavali i najmanje sitnice gdje nismo potpuni i gdje nismo s Bogom da se nismo potpuno ulili i prelili u njega. 

 

 

Zajednica je tada za mene bila domovina, sigurnost, tamo gdje sam smio biti onaj koji jesam, gdje sam bio na neki način prepoznat, priznat, prihvaćen. Gdje sam, bilo kakav god da jesam, da dođem, svi su to moji ljudi, bila je to moja obitelj. Nikakva optuživanja, prijekore, bilo što,  sve je bilo prihvaćeno, sve je bilo ljubljeno na neki način.

 

Godina 75. je za sve nas bila izuzetna prekretnica. Nakon ljeta i Davora moji roditelji nisu dali da ja idem studirati u Zagreb. Ja sam na koncu početkom 9. mjeseca s mojom gitarom pješke išao u Zagreb. Imao sam još nekakav stan, nekakvu garažu, bilo je hladnije unutra nego vani zimi. Došao sam u Zagreb s istom sigurnošću da me Bog vraća i vodi. Nije to bilo s nekakvim vanjskim sigurnostima, nego potpuno bez ičega, ja nisam imao više nego 5 dinara u džepu, nisam ništa imao. Ali ja sam znao da ja idem i da je to moj život. 

 

Onda ti prvi tjedni u Zagrebu u Frankopanskoj iza Davora. Mi smo bili na svakom susretu, na svakoj molitvi kao da smo se slatkog vina napili. Bilo je toliko veselja punine, poznavanja. 

Gdje smo se pojavljivali vidjelo se djelovanje Duha Svetoga. Ne da smo mi puno govorili, propovijedali ili ovako nego sama naša prisutnost. Drugi su govorili, a što je s tobom što se događa s tobom? Svi su to prepoznavali na nama. Naprosto u našem stavu, našoj osobnosti, sigurnosti u riječima, u našim molitvama svagdanjim.

 

Na neki način mi smo bili jedan pokret, jedna zajednica koja je bila posebna u Zagrebu i u Hrvatskoj i znam da je to i pokojni kardinal Kuharić pomno i radosno pratio. Kod nas je bila majka Tereza nekoliko puta. Prepoznala je nas i našu karizmu kad je dolazila u Zagreb.  Vrlo brzo smo primijetili kad se mi zajedno molimo, kad idemo na hodočašće i svi ljudi koji pođu vrate se sasvim drugačiji nego što su pošli. Tada smo se pitali, a što je to što se dogodilo? Što smo mi to rekli ili što smo mi to učinili da bi ljudi to osjetili i da bi se promijenili? Vidjeli smo to je dar Duha Svetoga. Duh Sveti djeluje u nama i oko nas i u svemu što dodirujemo.

 

Tomislav je rekao: “Pa dobro, hajde idemo onda sad sa seminarima”. Ti seminari su bili tako snažni, to su bili mladi ljudi, isto studenti ili gimnazijalci, i iza tih predavanja ljudi su dolazili i govorili : “Čekaj, jesi ti to, kako ti to misliš, što je to zapravo? Daj mi to nekako približi”. Same molitve, sama ta atmosfera je djelovala pozitivno na ljude. 

 

Profesor Ivančić je onda vrlo brzo pokušao teološki, ali i filozofski i antropološki na koncu razumjeti što se to događa. Na neki način vidjeti gdje smo mi, gdje su te silnice, gdje su ti senzori? Gdje je ta otvorenost kako se to događa?

 

Jer Isus Krist je u svom djelovanju riječju i djelom mijenjao ljude i on nikoga nije ostavio a da ga ne bi promijenio. Ja mislim da je to bio jedan izuzetan izazov i za Zajednicu i za profesora Ivančica da kaže da smo mi pozvani da promijenimo i pomognemo svakom čovjeku i u duši i u tijelu, jer Isus pomaže i u duši i u tijelu. On pomaže kompletnog, cjelovitog čovjeka, on ništa ne ostavlja okrnjeno i nedorečeno, ako je nešto nedorečeno, to je jedna zatvorenost u nama, to je nešto što mi ne možemo na neki način predati Bogu. Vrlo interesantno kad je Tomislav obraćenje ovako objasnio:  

 

“Obraćenje nije nešto da si ti krivo radio pa se onda obratiš, nego je obraćenja to da ti tu milost Božju prihvatiš da joj se potpuno otvoriš.” –  jedan novi pogled.

 

Upoznati Isusa Krista u njegovoj punini, u njegovoj osobnosti, u njegovom božanstvu, u svim detaljima. Zato čitanje evanđelja.

                Zato promatranje i čitanje Djela apostolskih, proučavanje na neki način riječi Božje i Biblije. Vidim sad tek polako kolike su godine prošle, sad mi neke stvari sjednu pa kažem to je htio reći, to je mislio pa to je ta poruka.

 

Donesoh vam Istinu, a vi je baciste u blato,

                                          o, ljudi, moja je Istina vrednija nego zlato.

https://www.youtube.com/watch?v=yuJGzU_RbA8

 

Ova subota u Davoru, ti osmjesi ljudi, ta toplina srca koja sam vidio. Meni se stvarno događa da ja ne vidim toliko više lica, nego vidim na neki način srce ljudi, jedan dio duše. Vidim nutrinu i to je tako lijepo ponekad, nekad je jako bolno, ali to je isto jedan divan dar i to je uvijek jedan poziv: zauzmi se Ja sam došao za tog čovjeka. Ne samo za čovjeka, za to stvorenje, za životinju, biljku, za sve to, svu stvarnost koja nas okružuje. Sve nam je to darovano.

Total
0
Shares
Prev
Crtice iz hagioasistentske prakse

Crtice iz hagioasistentske prakse

  Pripremila: Dubravka Jedjut Roca   Čovjek je prvenstveno duhovno

Next
Nužnost duhovnog života

Nužnost duhovnog života

Ne gaji li čovjek duhovni život, mnoštvo će mu spoznaja o životu ostati izvan


Ovaj sadržaj je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti  za tiskano ili online izdanje. Na taj način postajete i podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić te pridonosite razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Možda će vas zanimati