Četrdeset dana nakon uskrsnuća slavimo blagdan Uzašašća Kristova ili Spasovo. Ta svetkovina označuje svršetak Isusova ukazivanja apostolima, a broj od “četrdeset dana” znači puninu njegova djelovanja na zemlji, ispunjenje svega što je donio za spas čovječanstva.
Uzašašće pak znači da je on sada i kao čovjek uzdignut u božanske sfere, da je i kao čovjek postao gospodar neba i zemlje, da je sjeo zdesna Bogu. Sjediti zdesna Bogu biblijski je izraz koji označuje da netko ima Božju vlast u rukama. Krist, dakle, ima vlast nad svima, posebno nad zlom i Zlim. Na njemu je da podloži zlo i Zloga Očevoj volji, da onda konačno bude Bog sve u svima.
Egzegetski i teološki gledano, smatra se da je Isus doista pokazao fenomen uzdizanja prema nebu i da je to bio znak njegova duhovnog uzdizanja u Očev naručaj. Tako je on i kao čovjek, a ne samo kao Sin Božji, jedno s Ocem i Duhom Svetim u istoj slavi.
On je postao čovjekom da sve naše ljudsko uzme na sebe, a sve Božje da dadne nama, te nas uzdigne tamo gdje je on.
Kristovo uzašašće na nebo usmjeruje naše poglede prema domovini, kamo smo pozvani i kamo idemo, da bismo snagom tog pogleda pobjeđivali zla, nevolje i bitke u našem životu. Isus nije otišao sa zemlje te nas ostavio siročad i same, nego je uzlazeći na nebo još jače ostao u našoj imanenciji, među nama prisutan.
Tek sada kad je preuzeo gospodstvo nad svijetom, nad svakim čovjekom, nad svakim detaljem tvog života i ljudske povijesti, tek sada je potpuno među nama i “s nama do svršetka svijeta”. Isusov izraz “ja sam s vama” u Bibliji znači Božju moć, prisutnost i garanciju pobjede. Vjernik je siguran da će pobijediti zlo. On ne vjeruje zlu, ne da se prevariti Zlim, zavarati trenutnim mrakom, nego vjeruje u zoru i već vidi dan koji dolazi.
Vjernik nije otuđen stanovnik ove zemlje koji bi neprestano gledao prema nebu i maštao o njemu, te mislio kako treba podnijeti zla ovdje, jer će tamo uživati. Vjernik je čovjek koji od Isusove vlasti i moći uzima snagu da pobijedi zlo, patnju, ratove i bijedu oko sebe. Apostoli su na dan Uzašašća čuli riječi: “Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uzet u nebo, isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi u nebo.” Isus stalno dolazi, on je već među nama, ulazi u svaku situaciju.
Vjernik je čovjek čiji su korijeni u Isusu Kristu, te zato nosi plodove Kristovog života, njegovu milost i spas u svijet. On je pozvan svjedočiti da je Bog s nama, da ne očajavamo zbog poteškoća, problema, nesreća i katastrofa. On je poput dječaka na brodu usred bure i oluje koji se jedini ne boji, jer mu je Otac na kormilu. Kršćanin treba biti svjestan da mu je Isus dao svu vlast. Isus, naime, kaže: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji i zato idite i učinite sve ljude mojim učenicima.” Kršćanin nije bolji od drugih, on nije bez grijeha, slabosti i pogrešaka, pa ipak on u sebi nosi sile kojima može pobijediti zlo u sebi i u svijetu, a to su Božja riječ i prisutnost Kristova duha.
Svetkovina Uzašašća dokaz je spasa za čitavo čovječanstvo, zato se zove Spasovo. Ona je garancija da je dobro biti čovjek. Nesreće i nevolje samo su napasti koje nas žele zaustaviti, ali na nama je da ne posumnjamo nego da sigurno idemo ususret novom svijetu, novom nebu i novoj zemlji.
Moli Boga da te uvede u tu silu i taj svijet.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
