UČITI I RASTI
Jednom prilikom je maleni dječak čuo svoga oca kako razgovara s turistima na engleskom jeziku i poželio naučiti taj isti jezik. Od tada nije odustao, štoviše, to ga baš veseli.
Kaže mi poznanik, inače vlasnik turističke agencije, da ga je najviše iznenadilo kada je jednom prilikom njegov sin prvi puta čuo kako on telefonski razgovarao s turistima na njemačkom jeziku. Oduševljenje koje je njegov sin doživio nije se dalo opisati, bio je toliko nadahnut da mu je odmah prišao i rekao: „Tata i ja želim tako kao ti govoriti!“ To ga isto oduševljenje drži i danas, pa bi ga ponosni otac rado upisao i u školu njemačkog jezika.
Pozorno sam ga slušala jer sam upravo taj dan čitala knjižicu prof. Tomislava Ivančića „Obraćenjem do duševnog zdravlja“ i naišla na dio koji me osobno pogodio da sam mu se danima vraćala, a sada znam i zašto. U toj knjižici između ostaloga piše:
„Veličina djece je u tome da djeca žele rasti, i zato žele nešto dobro pojesti da mogu narasti, žele naučiti, žele nešto bolje znati, žele se igrati, učiniti nešto, pisati nešto. Djeca žele samo rasti, rasti, učiti i jesti sve što im roditelji daju, neće ovo, neće ono ali zato djeca će se igrati dokle god ne naprave najbolju igru. Ono će učiti govoriti dokle god najbolje ne govori. Sva ljepota djece i dječjeg doba je u tome što imaju hrabrosti počinjati, jer znaju da je sva njihova budućnost u tome da narastu. Oni gledaju tatu i mamu i svoje učitelje i kažu – takav ću ja biti. Uče o velikim Hrvatima i kažu – takav ću ja biti. Kako je dobro biti kao dijete. Ako ne budemo kao djeca ništa od nas.“
Njegov sin me podsjetio na to kako se hrabro kroči naprijed, kako se čuje i odmah djeluje. Susret Stvoritelja i čovjeka trebao bi biti poput susreta ovoga malenoga dječaka koji gleda u svog oca i čezne za time da jednoga dana bude poput njega, da naraste kako bi mu bio što sličniji.
Nije li na nama da postanemo kao djeca, da se prepustimo u ruke Stvoritelja, da gledamo kako on čini pa da i mi tako činimo – da stvaramo, kreiramo i neprestano rastemo, baš kao što dijete raste?
Rođena u Zagrebu. Po struci mag. prometa. Kao član Zajednice ZMR se nalazi u četvrtoj točki formacije te je na putu izobrazbe i pripreme za hagioasistenticu. Sve ono za čim je čeznula pronalazi u radu i djelu prof. Tomislava Ivančića s kojim se prvi puta susreće 2016. godine. Od tada ne prestaje istraživati, čitati i proučavati profesorovu bogatu ostavštinu. Na KBF-u je završila program cjeloživotnog obrazovanja „Teološka kultura. Zaposlena je te u svoje slobodno vrijeme voli učiti strane jezike.
