Postoji li čovjek koji na svojim leđima ne nosi neku tjeskobnu brigu? Svakodnevno razgovarajući s ljudima u svojoj okolini primjećujem njihovu zabrinutost ili uznemirenost oko raznih situacija života poput odnosa u obitelji, događaja na radnom mjestu, krhkosti tjelesnog zdravlja, materijalne nesigurnosti, brige za budućnost djece ili unuka, uspjeha u školi i na fakultetu i brojne druge. Svakoga od nas nešto tišti i pritišće i dovodi u pitanje naše povjerenje u dobar ishod, u rješenje neke konkretne situacije. I sama, ponekad pritisnuta sličnim mislima, pitam se: “Mogu li svojom pretjeranom brigom sebi ili drugome pomoći? Vode li me moje misli u mir ili mi stvaraju nemir? Jačaju li one moje povjerenje ili me uvode u još dublju sumnju?”.
Tjeskobna briga u sebi uvijek nosi rastresenost, uznemirenost i strah. Ona ne vidi “preko”, već je usmjerena samo na zlo i pita se što bi se loše moglo dogoditi. Kako li su, uistinu, za nas spasiteljske riječi te jedinstvene osobe u cijeloj povijesti čovječanstva, Isusa Krista, koji kaže:” Ne brinite se tjeskobno ni za što! Ne budite, dakle, zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.”
Ući nam je u to povjerenje, baš poput ulaska u čamac i zaveslati, svoj pogled usmjeriti ka Stvoritelju i ka dobrim stvarima kojih je pregršt u našem životu. Toliko dragih i dragocjenih ljudi, toliko mogućnosti za rast i razvoj, toliko ljepote u svakom kutku koji nas okružuje i najvažnije – tolika sigurnost u bezuvjetoj ljubavi Stvoritelja za nas, koji poznaje naše brige, tjeskobe i strahove i koji sve to nadilazi. Probaj danas sebi navijestiti taj: ” Ne brini…”. Otpusti nepotrebnu brigu…
Probaj prepoznati što je bitno, a što nebitno, a zatim i prihvatiti ono što možda u ovom trenutku ne možeš promijeniti. Umjesto da brineš postani brižan, prema sebi i drugima. To znači čuvaj svoju duhovnu dušu, kao i dušu onoga pokraj sebe od grubosti, laži, uvreda, poniženja, oholosti, mrmljanja, sumnji…Želim ti od srca, dragi čitatelju, da ti dani umjesto zabrinutošću budu ispunjeni mirom i radošću!
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.
