Danas žurno koračam na posao pomalo ozbiljna lica. Razmišljam o mnoštvu nedovršenih stvari koji će me dočekati na radnom stolu i planiram što ću prvo krenuti činiti. I dok hodam zaokupljena svojim mislima, pokraj mene prolaze jedna mlada mama gurajući kolica i njena malena djevojčica, vjerojatno na putu za vrtić. Radost te djevojčice u sekundi me “izbacila” iz moje ozbiljnosti i smrknutosti i nasmijala cijelu moju nutrinu. Njen ruksakić na leđima bio je dva puta veći od nje i smiješno je poskakivao gore dolje, haljinica je lepršala amo-tamo, a osmijeh sjajio na licu dok je mami nešto važno uzbuđeno govorila i mahala rukama. Njen duh je baš poput plamena “zapalio” moj! Pomislila sam: “Eh, da mi je biti tako bezbrižna i radosna, neopterećena i spontana…”. Nisam mogla sakriti svoj osmijeh još dugi dio svoga puta prema poslu.
Kako je lijepo biti baš poput djeteta, zar ne? Potakla me da se prisjetim svog odrastanje, bezbrižne igre sa prijateljima na sredini naše ulice dok još nije bilo toliko automobila, a kamoli mobitela, kako smo crtali kredom po asfaltu i igrali graničara. Podsjetila me i na dane kada sam i ja vodila svoju djecu u vrtić i na one naše mudre razgovore putem, na te dragocjene trenutke provedene s njima koji su u nas neizbrisivo ostali upisani. U meni se iznova rodila zahvalnost za sve to proživljeno…
Jednom sam pročitala rečenicu da je zahvalnost pamćenje duše i da biti zahvalan znači prisjećati se dobrih stvari u životu. Profesor Ivančić je zapisao: “Zahvalnost je život, tko zahvaljuje taj je vječan. Tko zahvaljuje taj će izići i iz najtežih problema, žalosti, depresije, bolesti i taj će nadvladati smrt. Jer, tko zahvaljuje taj doziva Stvoritelja u svoju situaciju. Tada on prebiva u Stvoritelju i Stvoritelj u njemu.”
Dragi čitatelju, želim ti radost ove djevojčice! Želim ti širok osmijeh na licu i mir u srcu! Želim da okusiš duboku zahvalnost u kojoj ćeš neprestano iznova prepoznavati koliko te Stvoritelj daruje i koliko te ljubi! Zahvaljuj i ti ovih dana za sebe i svoj život, za svoje djetinjstvo, za svoje roditelje, braću i sestre, svoj brak i supruga, za svoju djecu i svaki trenutak proveden s njima, za svoje zvanje i svoje talente, za ovaj trenutak u kojem živiš…Tada će ti Stvoritelj sigurno biti blizu.
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.
