Napisao: Tomislav Ivančić 

Voditelji moraju tako malo govoriti da se ljudi zapitaju zašto su uopće došli. Istovremeno, u to malo riječi neka bude snaga.

  1. Na početku samo reći: pogledajmo Isusa!

Zatim pustiti ljude da se 5-6 minuta bore, bez priče i komentara.

2. Odmah iza toga gledanja mora doći drugi dio, a to je:

  • moli Boga da ti oprosti tvoje grijehe
  • moli ljude da ti oproste tvoje grijehe
  • da bi dobio oproštenje, oprosti i ti drugima!

Te tri točke neka traju barem 10 minuta tako da se u ljudima temeljito dogodi  preobrazba.

Voditelj ne smije  ništa komentirati, ništa govoriti, govor ih samo ometa. Taman da ljudi i spavaju, ali sve će biti drugačije.

3. Nakon toga voditelj iz evanđelja pročita jednu ili drugu Isusovu rečenicu, možda dvije ili tri rečenice, i zamoli sudionike: 

  • neka razmišljaju o tome 
  • pokušaju odgonetnuti zašto je to Isus rekao 
  • što to Isus meni osobno govori?

4. Iza toga slijedi upit: 

Jesi li se ti ikada obratio, opredijelio se protiv sotonskog kraljevstva, a za Božje kraljevstvo?  Učini to sada!

Naravno, sve ovo treba trajati barem 5-6 minuta. 

Mora biti puno tišine i mira. Ne smije biti riječi, komentara! 

5. Nakon toga voditelj potiče da se molitelji otvore Duhu Svetom: „Neka iz ovih Isusovih riječi, neka iz Isusove prisutnosti tu među nama, neka se izlije Duh Sveti u tvoju pamet i srce i tijelo i dušu. Odluči da ćeš odsad biti u prisutnosti Duha Božjega sve dok ne osjetiš da si se promijenio, i to tako da druge možeš mijenjati.“ 

6. Potom svatko spontano može reći molitvu. Voditelj prati molitve: je li to sada iz razuma izišlo? Vjerojatno će na početku biti puno molitve iz razuma, ali neka mole i zahvaljuju. Što budu pametnije molitve, to ima manje Duha. Ako ljudi budu iz srca vapili, iskreno zahvaljivali, znači da ih Duh Božji vodi.

7. Zadnjih 15 min neka se diskretno otvori tabernakul.  Voditelj će tada objasniti da je Isus u Crkvi  prisutan:

  • najprije u svećeniku dok služi svetu misu, tj. u svećeniku je po sakramentu svetog reda
  • vjernicima kad se sastaju
  • euharistiji
  • Riječi koja se propovijeda
  • djelitelju sakramenata jer Isus dijeli sakramente preko svećenika.

Voditelj podsjeća da je i sad riječ o jednoj posebnoj prisutnosti Isusa među nama, Isus je htio u vidljivom kruhu tjelesno ostati među nama. Njegovo uskrslo tijelo je tu,  produhovljeno tijelo njegovo.

Na kraju se može zapjevati neka zahvalna pjesma, zatvoriti tabernakul i poći u miru. 


Iskustva molitve u kapelici 

Već neko vrijeme nas urednica potiče da pošaljemo svoja iskustva s klanjanja, devetnica, vođenja seminara. Pa onda opet moli i podsjeća kako joj nitko iz naše grupe (15-ak ljudi 4. točka formacije) još nije poslao, a vjeruje da sigurno imamo neka iskustva. Ja sam svaki put pomislio: ma netko će drugi poslati, ne moram ja. Vjerojatno su svi, manje više, tako mislili i na kraju se može dogoditi da nitko ne podjeli svoje iskustvo. Slično kao u onoj priči o svatovima kada su mladenci zamolili goste da svatko ponese po bocu vina. Gosti su dolazili i ostavljali boce i kad je svadba krenula, na zaprepaštenje svih, ispostavilo se da je u svakoj boci voda. Svi su mislili kako će drugi donijeti vino pa se jedna boce vode neće niti primijetiti među svim vinima.

U napasti smo mijenjati druge. Misliti kako bi uvijek netko drugo trebao nešto napraviti ili promijeniti na sebi. A ključno je početi od sebe. Odlučio sam umrijeti svojoj lijenosti i tromosti. U redu, idem nešto napisati. Idem ući u poslušnost profesoru koji je rekao, sjedi, počni pisati i dobit ćeš nadahnuće što napisati. Ali kreni.

Osjetio sam mir – znao sam da sam napravio ispravnu stvar. Slobodno vrijeme sam počeo provoditi kvalitetnije. Ovo je realno više iskustvo jednog malog obrata nego iskustvo klanjanja, ali je činjenica da sam na klanjanju dobio tu jasnoću. Nije to bio neki glas. Nisam ja o tome tada mislio pa sam došao do nekog zaključka. Nego mi je samo odjednom došla jasnoća kako trebam izbrisati tu igricu.

Opisat ću jedno iskustvo s klanjanja – malo, ali poprilično konkretno. Za vrijeme zajedničke molitve u kapelici u jednom mi je trenutku kao bljesak došlo da izbrišem jednu igricu s mobitela. Radi se o igrici šah koju sam instalirao da malo iz razonode odigram tu i tamo koju partiju. Ali lagano se to, “tu i tamo” pretvaralo u skoro sve moje slobodno vrijeme. Opravdavao bih sebi igranje: pa šah je jako dobar za razvijanje mozga. Pa to skoro da i nije igrica. Pa šah je sport. Pa nije se loše ponekad malo zabaviti. Sve to stoji… ali shvatio sam da sam daleko od umjerenosti. Pored svih tih razumskih opravdanja, zakinuta su bila djeca, žena i sve ostale aktivnosti koje su tada imale manji prioritet. Igricu sam izbrisao, i time otvorio sebi prostor za slobodu. 

Tomislav Brejar


Početak moga puta u Zajednici, poklopio se s početkom organizirane zajedničke molitve – klanjanja, naše zagrebačke podružnice svakog ponedjeljaka navečer. Sjećam se, stigao je mail od našeg voditelja Marijana koji je glasio ovako:

Pozivam Vas da se u što većem broju odazovete na molitvu u ponedjeljak u Corpus Domini. Nije mi namjera prozivati, već potaknuti na važnost i hitnost MOD-a (Molitvena obrana domovine), a to je između ostalog naš poziv i odgovornost! Ujedinimo se i “raspirimo milosni dar koji je u nama!” Iskustvo nam govori da kada se mi založimo i angažiramo za druge tada i nama krene u životu! Molim Vas da budete točni! (molitva počinje u 20h, a ne u 20.20h!)

Taj e-mail tj. poziv upućen preko njega mi je dodirnuo srce i odlučila sam to staviti kao prioritet u svome tjednu. Od tog trenutka svaki ponedjeljak navečer je bio rezerviran za Zajednicu i našu molitvu. 

Donijela sam čvrstu odluku, jedini razlog da ne odem na molitvu može biti da nisam u Zagrebu, a i odlučila sam svoja putovanja planirati tako da se vratim do ponedjeljka kako bih mogla stići na vrijeme u kapelicu. Znala sam nekad premorena i bolesna doći, uzeti taksi kako bi stigla s drugog dijela grada, propusti proslave rođendana i druženja. Bilo je dana kada mi je na pamet padalo da preskočim, znale su mi doći misli zašto moram baš danas, tamo, bar u Zagrebu ima organiziranih klanjanja “na svakom koraku”, otići ću negdje gdje mi više odgovara rasporedu. No ta odluka i pristanak uz Zajednicu me je vukao i bio jači od moje lijenosti.

Sada, četiri godine nakon toga, gledajući sve što se dogodilo u mome životu mogu reći da mi je to bila jedna od najboljih odluka u životu. 

Baš kako što je Marijan napisao, kada se mi zalažemo i angažiramo za druge i nama krene u životu. Mogla bih napisati jako puno “malih” svjedočanstva kako je ta zajednička molitva iz tjedna u tjedan mijenjala mene i oblikovala moj život. Pomagala mi da se obraćam i bila snaga, na molitvi sam dobivala ideje i nadahnuća za posao, osnaženje i utjehu, vidjela sam da se drugi mijenjaju po našoj zagovorničkoj molitvi. Sigurna sam da nije bilo te moje odluke i opredjeljenja za Zajednicu i za našeg Prijatelja iz Nazareta vjerojatno ne bih sada bila u četvrtoj točki formacije u Zajednici.

Zajednička molitva i vjernost njoj je gorivo koje me je guralo i sada me gura u Zajednici, ali i u životu. Kad u molitvi susretnem Isusa i dopustim mu da me raskrinka nema mi druge nego se odazivati i ići za Njim. 

Napisala sam ovo svjedočanstvo kako bih potaknula sve vas koji možda niste još donijeli odluku, da je donesete i skočite, a one koji jesu da pogledaju plodove, sigurno ih ima puno. 

Anđela Čale

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članakZa dobar dan – iz pera hagioasistenta
Sljedeći članakSnaga duhovne dimenzije – Tomislav Ivančić
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)