Iskustvo od ulaska u metodologiju ( 4. točka formacije Zajednice Molitva i Riječ)
Nakon što smo od naših voditelja Metodologije dobili zadatak da napišemo u čemu smo napredovali i što se promijenilo u našim životima od ulaska u Metodologiju, zaustavila sam se i iskreno zapitala: Jesam li uopće napravila ikakav pomak? Jesam li ikome posvjedočila vjeru, a kamoli nekoga potaknula na promjenu?
U tom trenutku sjetila sam se razgovora s kolegicama na poslu prije nekoliko dana. Potaknute nadolazećim blagdanima, otvorile su temu o smislu i besmislu vjere, o svetoj Misi i o tome što ona za njih zapravo znači.
Govorile su o ispovijedi i svetoj Misi kao o obvezi koju u ovo doba godine treba „odraditi“, uz pečenje kolača i pripremu božićnog stola. Sve je zvučalo kao rutina koja se ponavlja iz godine u godinu – nešto što treba uklopiti u raspored, a ne nešto što nam uistinu treba.. Osjećalo se da su zasićene od svega toga i da ne vide smisao.
Slušala sam ih, a zatim se odlučila uključiti. Govorila sam o tome koliko često primamo sakramente bez stvarne svijesti o njihovoj dubini i značenju. O tome da sveta ispovijed nije formalnost, nego mjesto u kojem se čovjek stvarno čisti iznutra kako bi mogao susresti Isusa. Bez te svijesti, sakramenti ostaju prazna forma – Isus ostaje „izvan“, a mi se vraćamo istome životu kakav smo živjeli i prije svete Mise.
U jednom trenutku nastala je tišina. Shvatila sam da riječi više nisu bile samo moje, nego da su dotaknule nešto dublje. Možda je u tom razgovoru posađeno sjeme. No, još važnije od ishoda bilo je to što sam se usudila govoriti o Onome koga sam pozvana zastupati – jasno, otvoreno i bez zadrške, bilo to zgodno ili nezgodno.
Jer poziv našeg Gospodina je jasan: „Bit ćete mi svjedoci.“
Nataša Atlaga
